savršena prepreka

Zaljubila sam se.
U Osijek.
U Almostpoznatu.
U Goldy-ja sam odavno zaljubljena.
Nakon kišnog Zagreba iz kojeg sam krenula u 6:57 ujutro, vlakom, u Osijeku me dočekalo sunce i Goldeneye. Ne, nije imao „onu“ majicu s „onim“ natpisom (pogledaj moj prošli post), dobar je strah kome ga je Bog dao...Dočekao me, zbigecan i namirisan tako da sam ga prije namirisala nego ugledala kad sam silazila s vlaka. Krenuli smo prema centru kad odjednom iza ugla je iskočila Almostpoznata! Nevjerojatno, nikada se nismo vidjele, a kao da se poznajemo „sto godina“. Tema nam nije nedostajalo. Iako bi svaki „normalan“ čovjek očekivao da nas Goldy ne može sustići kad smo se mi zalaufale u razgovoru, on se nije predavao i pratio nas je u stopu. Mislim da je čak dva puta došao do riječi. No sve je to nadoknadio kad nas ne napustila Almostica. Budući da je meni već tak kruljilo u želucu da su se ljudi po cesti okretali, otpeljal me na klopu.
Vidiš, reče on, tam dole idemo jesti.
Ha??? Pa to je brod koji se ljulja! – pokušah se pobuniti.
Ma ne ljulja se – hrabrio me on.
O.K., pristojna, kakva jesam , nisam napravila scenu i strmim stepenicama spustila na brod jer glad je bila jača od straha. Meni je naime slabo i na luftmadracu, a kamoli ne na brodu. No, prefina pizza, patkice koje su plivale pokraj broda i vrapčići koji su mi jeli doslovno iz ruke uspjeli su nekako otjerati strah. Osim toga, znala sam se da je Goldy prije svega kavalir i da bu ziher skočil i spasil me ak slučajno opadnem u Dravu....
I tak, sve što je lijepo, prekratko traje. Ta četiri sata, koliko sam imala vremena do polaska natrag u Zagreb prošla su kao četiri minute...Na povratku prema kolodvoru prošetali smo gradom. Nisam mogla vjerovati kao je bilo mirno. Skoro nikoga na ulicama. Pažnju mi je na trenutak odvuklo nekakvo prometalo za koje je Goldy uporno tvrdio da je to tramvaj...
Ne ću vam sada opisivati sam grad.
Kao što rekoh na početku, zaljubila sam se u Osijek.
Ako vas zanima kako je tamo lijepo sjednite na vlak i ako ništa drugo, otiđite u Osijek popiti kavicu. Još ako vam se posreći da imate tako krasne domaćine kao ja, poželjeti će te otići ponovo...