savršena prepreka

Učiteljica koja predaje mom sinu je predavala i mojoj starijoj kćeri. Prije četiri godine, kad je moja kćer završila četvrti razred učiteljica se dvoumila da li ići u mirovinu ili ne? Ipak je ostala i ja sam odmah sina upisala u njen razred. Krasna žena. Jedna od one „stare“ škole. Već sam vam pričala o njenim roditeljskim sastancima na kojima nas uvijek dočeka kavica i kolačići. Na vrlo suptilan način ta žena je pokušavala i nas roditelje uključiti u rad sa djecom. To je uključivalo razne radionice u kojima smo zajedno sa djecom izrađivali kostime za maskembal (škola je u Samoboru), pekli peciva za Dane kruha itd. No, prije dva tjedna sam bila na informacijama i primjetila sam da nešto ne štima. Učinila mi se nekako umorna, povrijeđena da ne kažem bezvoljna. Nakon nekoliko rečenica shvatila sam o čemu se radi, iako pravi razlog tome još ne mogu shvatiti. Djeca (velika većina njih) postali su nesnosni na nastavi. Gađaju je gumicama, ne pišu zadaće, ne donose potrebni pribor i knjige u školu itd. Na njeno pitanje zašto je tome tako odgovorila mi je da nisu djeca kriva već roditelji. Jedno od te djece njoj, pred svima u razredu kaže: bolje bi vam bilo da idete u penziju jer ste vi stara baba! Drugo dijete joj je reklo da je ona senilna i da zaboravlja kaj im je dala za zadaću. Naime, u četvrtom razredu se obim gradiva povećao i roditelji koji ne rade sa svojom djecom zadaće to jednostavno ne mogu znati. Saznaju na najgori mogući način, a to je kad vide loše ocjene. Kažu joj: Pa to je tek četvrti razred! Zašto djeca moraju toliko učiti? Ne bi ništa rekla da nas žena nije upozorila na početku godine da se ove godine pripremimo na taj povećani obim gradiva koji podrazumjeva to da se djecu treba naučiti učiti. Naravno da oni to sve ne mogu usvojiti u školi. S djecom doma treba puno raditi. E da, tu nastaje problem! Kad djeca počnu nizati loše ocjene, najlakše je okriviti učiteljicu!
I tako ona sada razmišlja da ode na bolovanje i prepusti djecu nekoj drugoj učiteljici.
Ali ipak kaže: „Teško mi je ostaviti ih! Pa slijedeće godine kreću u peti razred. Tamo ih više nitko neće učiti kako se uči. Ja sam ih naučila prva slova, kako da ih sada ostavim?
Rekla sam joj: LAKO! Ako roditelji do sada nisu shvatili da nije greška u vama već u njima nikada niti neće.

Prvi smo došli: Ddedda, Djuro i ja
Iza nas se (baš kao pravi vuk) došuljao Darkwolf
Kao da ih je sam snijeg donio dolepršale su tri gracije: Slatka Zvakica, Plava Zvjezdica i Littleone
Za njima je došao tiho i ušao u legendu Franc poznatiji kao Ribarnica.
Sa osmjehom koji bi mu išel oko cijele glave da kojim pukim slučajem nema uha, odnekud se pojavio i Supersale
U pratnji uvijek (za dom i šalu) spremnog Rebela došla je i naša, novopećena mamica Divljakuša…

Kad smo svi zauzeli strateške pozicije uslijedila je plejada bisera koju je započeo Djuro.Pod izlikom da želi biti solidaran sa nama, ženama, htio je naručiti malu porciju ćevapa. No, morao se pokoriti utjecaju starijeg i iskusnijeg muškarca odnosno Ddedde. Franc iliti Ribarnica je jednostavno rekao teti konobarici da on želi ćevape za odrasle…jednako tako i Drakwolf…
Divlja nam je bila jako mirna što smo pripisali njenom blaženom stanju…Jedino joj se lagano počelo dimiti iz ušiju nakon Ddedinog neprestanog zanovijetanja zbog toga što se nije odrekla cigareta…
Sjećate se one priče da Zvakica više ne puši??? E pa dragi moji ne puši niti puno manje (mislim, nije da sam joj brojala...:)
Vatrena kakva je, Plava Zvjezdica je cijelovrijeme smišljala kako da probuši rupu u zidu ne bi li došla do malo friškog zraka, jer je jadna skoro zakuhala od vrućine….
Darkwolf, Franc i Ddeda se nikako nisu mogli složiti oko toga što je bolje: da ti se prvo rodi sin ili kćer'???
Ddeda je čak, koristeći stručne izraze, kao npr: ovulacija, pokušavao Djuri objasniti, kako se može utjecati na uspješnu oplodnju iliti sparivanje muškarca i žene….
Djuro ga baš i nije mogao pratiti u tim njegovim dubokoumnim dijalozima koji su više ličili na monologe jer je njega, sirotog, mučilo nešto drugo, puno važnije. Naime, nikako mu nije polazilo za rukom vužgati cigaretu s mojim upaljačem. Na kraju je zaključio da taj upaljač zasigurno radi „na inteligenciju“, a ne „na plin“…..
Svojim društvom nakratko nas je počastio i MT Mafija al je čovek moral ići delati pa nije mogel ostati. Jedino kaj je bil jako razočaran jer niti jedna od nas nije imala dekoltiranu majicu...
Društvo u ćošku, koje su sačinjavali Rebel, Supersale i Thelittleone se toliko smijalo da ih danas zasigurno bole svi mišići, što trbušni što facijalni…..

I tako smo mi napokon utjelovili BLOG.

On više nije neka virtualna spodoba…

Pa na stolu je lijepo pisala rezervacija: rezervirano gosp. BLOG

Da me netko prije kakvih desetak godina priupitao da li bi mogla zauvijek biti domaćica, znači ne ići raditi, moj bi odgovor sigurno bio: NE!
Da mi netko sada postavi isto pitanje, moj bi odgovor bio: DA!
Volim svoj posao. Naravno, kao i na svakom drugom poslu i moj je ponekad ispunjen trzavicama, nervozom, ponekad čak i dosadom. No, zar uopće postoji idealan posao? Odnosno, da li postoji idealan kolektiv, šef, idealno radno vrijeme i da vam sad dalje ne nabrajam. Dakle, razlog mojoj želji da postanem domaćica nije nezadovoljstvo na poslu, već prije svega, ogromna želja da budem doma sa svojom dječicom. Da u miru mogu napraviti ručak koji će biti topao kad oni dođu doma iz škole, a ne da ga moraju grijati…Da mogu usred dana malo leć i «ubit oko»…Da mogu u tjednu, ujutro, obaviti shoppig, kad su dućani poluprazni…Da mogu, onako bez ikakvog povoda, usred tjedan ispeč kolače…Da ne moram prek vikenda oprati 3-4 mašine veša i ubit se od pospremanja tak da sam posle cijeli tjedan umorna…
Ne, ne omalovažavam ovime one žene koje su domaćice. Znam da niti to nije uvijek lako. No, gledajući to iz vlastite perspektive, a počela sam raditi sa 20 godina, nekako mi se čini da bi mi to sada jako odgovaralo.

Ko zna možda bi mi brzo dojadilo…
No u svakom slučaju, danas i jučer sam bila doma i nitko sretniji od mene (osim naravno moje djece) kad su oni došli doma iz škole, a topli ručak ih je čekao na stolu….

Da li postoji netko tko to još ne zna?
Ajmo stavit na stranu, žalosnu činjenicu, da i danas postoje ljudi koji nemaju uvjete da bi se mogli prati i održavati osobnu higijenu. Ja bi da mi danas malo popričamo onima koji imaju sve uvjete, a ne peru se odnosno ne peru se dovoljno. Koliko je to dovoljno? To ovisi naravno o onome kaj pereš. Zube, najmanje tri puta na dan. Kosu, barem jedanput tjedno, a naravno prema potrebi i više puta. Tuširanje najmanje jedanput, a poželjno barem dva puta. I tu ću se zaustaviti, na tuširanju. Jučer, u uredu, nekaj smrdi. Budući ja najčešće znam ama baš sve o svakome (pa ipak sam ja tajnica), dolazi do mene jedan kolega i pita: Ko se to usmrdio?
Reko: Ne znam, al već me peče u grlu kak smrdi!
Smrdilo je baš po ustajalom znoju. Primjetila sam da i druge to muči jar su u svim sobama počeli otvarati prozore. I što sad? Nakon izvjesnog vremena sam naravno skužila tko je krivac (čitaj: smrdljivac). Najgore je kaj mu to nije prvi put. Mislim, poznata sam kao osoba koja ama baš svakome skreše sve u facu, ali…Jednostavno ne znam kak to bilo kome reči. Nekak mi se rečenica: Fuj kak ti smrdiš! činila pregruba (baš sam uviđavna!)
Danas ista priča, odnosno isti, kiseli smrad.
Možda da odem kupiti neku dezić i da mu ga stavim na stol?
Imate neku bolju ideju??

Gledajući u subotu neki filmek kaže on meni:
On: Ovak bum ja i tebe jednog dana prenesel prek praga!
Ja. Sumnjam dragi!
On: Zakaj?
Ja. Pa imam više kila od tebe!
On: Ma daj, pa mogu ja tebe dignut, ne misliš valjda da nisam dovoljno jak?!
Ja. Probaj!
On: HRGHFPUF…
On: A dobro, pa kaj onda, bum te prenesel u dijelovima!

Ne mislite valjda da sam mu ostala dužna??? Prilika mi se ukazala već isto veče.
Ja: Ti si moj mali!
On: O. K. ja sam tvoj mali koji ima velikog!
Ja: Pa dobro, kad ti je tak VELIKI nek ti on bude jamac za kredit!


A kakav je vama bio vikend???

Kod mene ništ novoga…Jebate, po mraku idem na posel, po mraku se vraćam doma. Moje najmanje djetešce je demonstrativno odbilo bilo kakav izlazak van. Veli da mu je zima. Na mamu je. I ja sam zimogrozna. U svakom pogledu. Spavam u čarapama. Onim debelim, ličkim. Moj dragi mam izgubi volju za sexom kad me vidi u tim „čobanskim“ čarapama, kak ih on zove. Znači, za mene je uslijedio vrijeme apstinencije (yes!!!), a i za mog dragog (sad bi on rekao „fuck“). Ne volim niti jesen niti zimu. Već sam vam pisala da bi rado odspavala zimski san. Ne doživljavam te šeme s prekrasnim jesenskim bojama, divnom bjelinom snijega… Ono kaj ja vidim su hrpe otpalog lišća, zimi još veće hrpe zmazanog snijega po cijelom gradu…
Je, lijepo je u šumama, na brdima, znači u prirodi, ali u gradu? Strava…

Baš sam mrzovoljna.

Idem se posvadit s nekim, to me uvijek oraspoloži!

Sad bu divljakuša rekla: Koja si ti witch!