
Da me netko prije kakvih desetak godina priupitao da li bi mogla zauvijek biti domaćica, znači ne ići raditi, moj bi odgovor sigurno bio: NE!
Da mi netko sada postavi isto pitanje, moj bi odgovor bio: DA!
Volim svoj posao. Naravno, kao i na svakom drugom poslu i moj je ponekad ispunjen trzavicama, nervozom, ponekad čak i dosadom. No, zar uopće postoji idealan posao? Odnosno, da li postoji idealan kolektiv, šef, idealno radno vrijeme i da vam sad dalje ne nabrajam. Dakle, razlog mojoj želji da postanem domaćica nije nezadovoljstvo na poslu, već prije svega, ogromna želja da budem doma sa svojom dječicom. Da u miru mogu napraviti ručak koji će biti topao kad oni dođu doma iz škole, a ne da ga moraju grijati…Da mogu usred dana malo leć i «ubit oko»…Da mogu u tjednu, ujutro, obaviti shoppig, kad su dućani poluprazni…Da mogu, onako bez ikakvog povoda, usred tjedan ispeč kolače…Da ne moram prek vikenda oprati 3-4 mašine veša i ubit se od pospremanja tak da sam posle cijeli tjedan umorna…
Ne, ne omalovažavam ovime one žene koje su domaćice. Znam da niti to nije uvijek lako. No, gledajući to iz vlastite perspektive, a počela sam raditi sa 20 godina, nekako mi se čini da bi mi to sada jako odgovaralo.
Ko zna možda bi mi brzo dojadilo…
No u svakom slučaju, danas i jučer sam bila doma i nitko sretniji od mene (osim naravno moje djece) kad su oni došli doma iz škole, a topli ručak ih je čekao na stolu….
Post je objavljen 21.11.2005. u 08:38 sati.