savršena prepreka

Biti ili ne biti? Što? Baviti se nekim sportom koji „nije primjeren“ za ženu odnosno muškarca ili ne? Ma koji to sportovi uopće mogu biti isključivo muški odnosno ženski?
Zašto vas to pitam?
Moje najmlađe djetešce izrazilo želju za plesom. Govorim o muškom djetetu, starom 2,5 g. Stalno doma skakuće plešući uz muziku. U međuvremenu, dok sam ja razmišljala kako udovoljiti toj njegovoj želji, baš se potrefilo da me u moru blogova, pronašla draga Mama@PsP koja se bavi upravo time. U dječjem vrtiću u mojoj blizini se održavaju satovi ritmike za tako malu ( i naravno veću) dječicu. Iako je on još malčice premali, napravila je iznimku i rekla mi da ga dovedem.
I sad, pričam ja to kolegama na poslu, od kojih neki isto imaju sinove i naravno zgroženi su mojom odlukom da dijete ide na ritmiku. Kaj si ti luda, buš od njega napravila pedera?!? Mislim, kakav je to zaključak? Uostalom kažu da se peder ne postaje već je to zapisano u genima…(hm, o tom je već puno rečeno pa ja sad ne bi polemizirala).To bi, otprilike, značilo da bi moja kćer trebala sigurno biti lezba jer se ko mala igrala s autićima?!? Koja idiotarija…Kakvo glupo zaključivanje…a kak me tek ždere kaj im nemrem nikak dokazati da žive u totalnoj zabludi…Pa nije niti čudo kaj su klinci takvi kakvi jesu kad im roditelji nametnu takvo primitivno razmišljanje…
U jednoj, zagrebačkoj osnovnoj školi (vjerojatno ste čitali u novinama) se otkrilo da jedan dječak konstantno maltretira većinu ostalih đaka. Taj isti dječak je, s grupom ostalih delikvenata, gađal tetu čistačicu s nekakvim grudama blata. Žena je pozvala policiju i zaradila prijavu zbog uznemiravanja???
Što mislite kakva su pravila dobrog ponašanja stekla ta djeca kućnim odgojem. NIKAKVA! Zašto? Zato jer su im roditelji primitivci koji ih odgajaju govoreći im da je njihov kolega iz razreda peder zato jer ide na balet, ritmiku, klizanje…Zato jer im govore da „ko je jači taj kvači!“…Zato jer im od malih nogu kupuju oružje da se njime igraju….
Gluposti! Moja djeca imaju izričitu zabranu igranja oružjem. Nikada im ne kupujem takve stvari, a kad to dobiju od drugih, zahvalim se i vratim natrag. Imam dva sina i niti jedan nije nikada udario drugo dijete. Ali znate što? Niti njih nitko ne tuče.
D li to znači da će moji sinovi biti gay?!? Moram priznati da mi ne bi bilo svejedno ali nikako ne bi mislila da sam pogriješila u odgoju zato jer sam im branila da se igraju oružjem, a isto vrijeme im dozvolila da idu na ritmiku….

UPDATE

Kao prvo hvala mojoj i samo mojoj Dva, koja mi je na svom blogeku ostavila pravu, pravcatu čestitku....
Zatim jednom i jedinom Darkwolfu, koji se potrudio poslati mi čestitku na moj mail, budući da: samo JA naravno mogu biti takav baksuz da baš na moj ročkas nekaj rikne tak da mi nitko nemre ostaviti komentar s dobrim željama...
I naravno, hvala vama koji ste to ipak uspjeli, ali i onima koji su imali najbolju namjeru...

I nemojte me krivo shvatiti, ne nisam tašta, jednostavno volim svoj rođendan, ne sramim se svojih godina i baš zato sam to svoje veselje htjela podijeliti s vama....

Danas sam se zamaskirala…..Mislim da me niti dragi nije prokužil jutros…Okamenjeni smješak, make-up na kojem bi mi pozavidjele sve vizažistice, garderoba koja podiže raspoloženje….Već slutite, jel da?...Da li to znači da sam dvolična? Ma ne, samo se ne želim prepustiti lošem raspoloženju….i zato ajmo svi skupa:

..Što je danas lijep i sunčan dan…tralalalalalalala…

Nisam neka uvredljiva spodoba.Volim se šaliti na tuđi račun ali više nego dobro podnosim i šalu na svoj račun. Strašno se volim smijati (a ko ne voli???). No, sve češće se ne mogu sjetiti kad sam se zadnji put dobro nasmijala. Znate ono kad se tak smijete da jednostavno nemrete prestati… Onako iskreno da vas trbuh zaboli i suze poteku, naravno od smijeha….Mislim, nasmijem se ja vama dok vas čitam i to tak da me ostali u uredu samo gledaju ali tu sad mislim na onaj ničim izazvan smijeh, kad ni sam ne znaš kaj ti je smiješno, a smiješ se ko lud ……Zapravo možda i jesmo ludi kad se tako smijemo?...Da li se u tom času nekontroliranog smijeha pretvaramo iz ljudi u lude?..Možda..Pa kaj onda ak je tak! Kad bi se u lude pretvarali samo kad se smijemo to uopće ne bi bilo loše…Zamislite ekipu luda koji se smiju ko ludi! Njihov smijeh je jednostavno tak zarazan da se odmah svi počinju smijati…Uz sve državne praznike koje imamo trebali bi uvesti i jedan koji bi se zvao Dan smijanja ili možda Dan luda! I onda se smiješ smijati svemu i svačemu i svakomu!!! Znam, znam, sad bute mi rekli da vam nije baš uvijek do smijeha. Pa ja i ne tražim da se smijete uvijek ali…PLEASE smijte se danas, …danas sam luda ne znam što hoću….……

Za one koji imaju iskvarene misli: U pravu ste!

Kakav dojam, općenito, ostavljate na druge ljude?
Veli meni moja Sarmica: Mama, meni su cure u razredu zavidne zbog odnosa koji imam s tobom, iako kažu da im izgledaš jako strogo!
Neki dan je djuro pisal o predrasudama, odnosno da li o ljudima sudimo prema prvom dojmu koji ostave na nas. Potaknuta time i razgovorom s mojom kćeri zapitah se kakav ja to dojam ostavljam na druge.
Da li znate da je naš odraz u ogledalu poprilično iskrivljen u odnosu spram stvarnog stanja stvari? Žuži Jelinek veli da se njene mušterije nisu gledale u ogledalo kad su dolazile na probu odjeće koju im je šivala, već ih je ona uslikala polaroidom jer su samo tako mogle dobro vidjeti da li im odjeća pristaje ili ne….
Kako uopće saznati kakav dojam ostavljate? Naravno da to uvijek možete zaključiti iz nastupa drugih prema vama. No, to može biti samo privid jer ljudi s kojima ne provodite puno vremena ne mogu zapravo steći pravu sliku o vama. Zatim možete, npr. pitati svoje prijateljice. Opet se postavlja pitanje nisu li one možda previše subjektivne? Oni koji vas vide samo nakratko, sudit će o vama najviše prema vašem izgledu, a manje prema „pameti“. Prijateljicama izgled nije bitan pa će ga vjerojatno zanemariti. Njima će biti bitno da imate zajedničke teme o kojima možete laprdati (pozdrav laprdavoj laprdovski). No, kad bi ih pitali neka vas opišu u par rečenica, kako bi to izgledalo? One koje vas dulje poznaju vjerojatno bi upotrijebile opisne pridjeve poput: dobra prijateljica, zna slušati, zna čuvati tajne, dobra je u ulozi mame, fino kuha, voli pomoći drugima u nevolji…..One koje vas slabije poznaju rekle bi: ima dobru frizuru, bolje joj stoje hlače nego šos, mislim da joj se dragi zove Pero…
Najveći dio dana provedemo na poslu. No da li su i kolege ti koji bi mogli nešto reči o vama? Nešto savakako da, ali sve nikako!
Daklem, općenito gledajući čini se da teško možete znati kakav dojam ostavljate na druge. Ipak postoji nešto na osnovu čega možete predpostaviti. Naime, kad vi donosite sud o drugima imate neka svoja pravila, očekivanja, stavove ili nešto drugo prema čemu stjećete dojam. Jednako tako ista ta pravila primjenjujete i kad razmišljate kakav ste vi dojam ostavili na nekoga.
Probajte, vidjet ćete da je tako…ili, vama to možda nije važno?

Voljela bi da mogu usnuti zimski san. Ne zato da prepustim probleme koji slijede drugima, već zato da prikupim snage za ono što me čeka u proljeće. A vrijeme je tako nemilosrdno. Ide, juri, brzinom koju ne mogu pratiti. A tako se trudim. Trčim koliko najbrže mogu, ali na žalost, sve češće posustajem. Tješim samu sebe, da nije strašno, s vremena na vrijeme posustati. Strašno bi bilo stati, jer stati znači odustati. Oni koji me poznaju znaju da ne odustajem lako… Baš suprotno, kad naiđem na prepreku preskačem je i bez zaleta. Nekad sam i puno veće prepreke preskakivala lakše nego danas. Nije to zbog godina. Jer godine osim bora i viška kilograma donose sa sobom i određenu dozu mudrosti. Ne mislim sada reči kako sam ja mudra žena. Ali svakako donosim pametnije odluke nego prije kojih petnaestak godina. Da li su baš uvijek prave, ne znam, ali puno više promišljam i važem. Naime, najljepše godine života su mi prošle u iščekivanju života. Činit će vam se glupa ta formulacija. Da, i meni je glupa sada kad sam svjesna vlastite pogreške. U čemu sam pogriješila? Pogriješila sam u svemu. Pogriješila sam živeći vlastiti život u iskrivljenom obliku. Na žalost tek nedavno sam počela shvaćati pravi oblik svog života. Opisati ću ga kao „prosječan“. Kakav je to prosječan život? To je život koji zapravo i nije život. Zašto? Zato jer živjeti treba punim plućima. Prepreke treba preskakivati sa zaletom, a ne bez jer je tako lakše, Uostalom, puno više skočiš sa zaletom nego bez…
Jedine prepreke u životu, oprostite mi zbog te formulacije i nemojte me krivo shvatit, koje sam preskočila sa velikim zaletom su bila moja djeca. I baš zato, su oni najbolje što mi se dogodilo u tom mom učmalom, prosječnom životu. Upravo zbog njih, sada uzimam veliki zalet i nadam se da ću se vinuti jako, jako visoko i preskočiti još jednu prepreku u nizu mnogih koje tek slijede…
Toliko o mojoj želji da usnem zimski san….a tako mi se spava….

Imamo doma jednu glupu poštapalicu koju koristimo u svim mogućim prilikama. Npr. sjednemo za stol, ja natočim sok svima osim dragom, na što on kaže:“a kaj ja smrdim??..ili sjedimo u kafiću, konobar nas sve pita kaj ćemo naručiti osim mog srednjeg djeteta i onda mali pita: a kaj ja smrdim?...Svi znate da su mala djeca kao spužva. Upijaju sve kaj vide ili čuju. Ima jedna rečenica koja to najbolje iskazuje: „Djeca uče ono što doživljavaju.“ Zakaj vam sad to pišem? Ne da bi se pravila pametna, nego da bi vam pokazala kak treba dobro razmisliti prije nego takvu i slične stvari, kao npr. psovku, izgovaraš pred malim djetetom. Mislim, nije kraj svijeta ako dijete izgovori kakvu psovku. Znam da to čak može zvučati i simpatično ali ako se nasmijete dijete će misliti da je to nešto dobro i nastaviti će to i ponavljati. Mislim da nikome od vas ne bi bilo ugodno da dijete to izgovori pred nekim stranim ljudima..Ili bi vam možda bilo svejedno? No, dobro meni jučer i nije bilo baš svejedno. Spremali smo se u šetnju i moj svekar je pital Nou s kim se ide šetati? Na što će moj Noa:
Idem s tatom, a mama ne ide jer smrdi!!!!