savršena prepreka

Voljela bi da mogu usnuti zimski san. Ne zato da prepustim probleme koji slijede drugima, već zato da prikupim snage za ono što me čeka u proljeće. A vrijeme je tako nemilosrdno. Ide, juri, brzinom koju ne mogu pratiti. A tako se trudim. Trčim koliko najbrže mogu, ali na žalost, sve češće posustajem. Tješim samu sebe, da nije strašno, s vremena na vrijeme posustati. Strašno bi bilo stati, jer stati znači odustati. Oni koji me poznaju znaju da ne odustajem lako… Baš suprotno, kad naiđem na prepreku preskačem je i bez zaleta. Nekad sam i puno veće prepreke preskakivala lakše nego danas. Nije to zbog godina. Jer godine osim bora i viška kilograma donose sa sobom i određenu dozu mudrosti. Ne mislim sada reči kako sam ja mudra žena. Ali svakako donosim pametnije odluke nego prije kojih petnaestak godina. Da li su baš uvijek prave, ne znam, ali puno više promišljam i važem. Naime, najljepše godine života su mi prošle u iščekivanju života. Činit će vam se glupa ta formulacija. Da, i meni je glupa sada kad sam svjesna vlastite pogreške. U čemu sam pogriješila? Pogriješila sam u svemu. Pogriješila sam živeći vlastiti život u iskrivljenom obliku. Na žalost tek nedavno sam počela shvaćati pravi oblik svog života. Opisati ću ga kao „prosječan“. Kakav je to prosječan život? To je život koji zapravo i nije život. Zašto? Zato jer živjeti treba punim plućima. Prepreke treba preskakivati sa zaletom, a ne bez jer je tako lakše, Uostalom, puno više skočiš sa zaletom nego bez…
Jedine prepreke u životu, oprostite mi zbog te formulacije i nemojte me krivo shvatit, koje sam preskočila sa velikim zaletom su bila moja djeca. I baš zato, su oni najbolje što mi se dogodilo u tom mom učmalom, prosječnom životu. Upravo zbog njih, sada uzimam veliki zalet i nadam se da ću se vinuti jako, jako visoko i preskočiti još jednu prepreku u nizu mnogih koje tek slijede…
Toliko o mojoj želji da usnem zimski san….a tako mi se spava….