15.12.2006., petak

Alfa invalid

alfa invalid. mmmmda

ofako. idem ja na faks. jutro, je točno 7:28 minuta. mrvicu je prohladno, magla i oblačno. ja polako hodam prema tramvajskoj stanici razmišljajući što bi se dogodilo da u svakom listu koji je otpo s drveta ima jedan metak pa da oni svi simultano ispale taj metak. no nevažno. i tako ja hodam, veseo, sretan, snažan i čio dok se magla zapliće u moju bajnu kosicu koja još uvijek prekrasno bliješti, naime oprana je Loreal Elsevevom, što mojoj kosici daje moć sjaja jer ja to zaslužujem, pa ona svijetli jer mi se magla naime zapliće u kosicu. bajnu kosicu. i tako hodam ja, onako, seksističkim korakom, nježno njišući stražnjicom, poput profinjenjog kandaharskog ždrala prepeličara. vidio sam da me žene očajno žele, no ja sam se samo smijao. u daljini sam vidio svog poštovanog kolegu Herr Schileta koji je žene od sebe tjerao štapovima. tolko ga žele. i dođoh ja na tramvajsku stanicu. vidim, sve stariji ljudi, u prosjeku svi osamdesetogodišnjaci. a ja mladić. čio i snažan. i vidim, ima tu par bakica s onim hodalicama, koji deda sa štapom za hodanje, pa čak i dvije slijepe osobe sa štapovima koji im pomažu da se snalaze u vječnom mraku. a ja fini mladić. tek, eno stiže tramvaj. i ja stadoh prvi u red. i uđoh u tramvaj...

tada, starije osobe, poput bijesnih veprova uletješe u tramvaj. trenutak prije su bili nedužni starci, kojim još uvijek iz žile viri igla od infuzije, a slijedećeg trenutka su se pretvorili u bijesne živine. poput horde bijesnih naboranih slonova su se starci sletjeli u tramvaj. bakice, koje su se trenutak prije jedva micale i govorile: ''ijuft, uvatime u križima...'' su sad neviđenom brzinom uletjele u tramvaj uvaljuvši kom stignu lakat i koljeno u stomak ili nedajbože niže. dvije bake su me opizdile koljenom u stomak, a jedan dida sa štapom me je spičio u koljeno. hrabro izdržavah bol, moja mišićna masa je izdržavala neizdrživu bol, a ja sam žmirio i držo zube stisnutim. 24 starije osobe su mi skočile na moju nabildanu nogicu koju sam sinoć išo rušit kuće. jebate... a tada, oni slijepi ljudi sa štapovima... kažu da su slijepi, a ja ne znam kako baš sve tri osobe mene s onim štapom uspije opizdit u glavu. tramvaj je krenio, a ja sam poput uplašenog radiloga koji se izgubio u kambođanskoj šumi, skupio u kutu tramvaja. kad sam izišao mučio me jedan problem koji me tištio: bio sam zabrinut. ne znam zašto. vidio sam kako bijesne živine, tojest babe izlaze iz tramvaja i ponovno poprimaju svoj normalni stari oblik. jedna baba se čak spontano samozapalila. tada sam došo u ulicu žrtava manijaka na biciklu koji otima bakicama torbice 23 i tamo me napo jehovin svjedok no ja sam ga glatko poslo u pizdu strininu.

umalo zaboravih. u tramvaju smijete sjediti jedino ako nema osoba starijih od 40 godina inače najebašte. ostaćete bez ruke ili nekog drugog organa.

našo sam na netu kako baba izgleda kad uđe u tramvaj:

Image Hosted by ImageShack.us

iza leđa ima štapinu kojom jedva čeka da te opizdi u tramvaju ako je krivo pogleda.
- 14:29 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

design made by v4MP1r3