Mora bit
Mora biti da ipak nisam žena i bolje mi je da se pomirim sa tim.
Beznadežno innamorata la vita,
naslonjena na stablo ko na Božje stopalo,
ja slikam krvavo i ljubim sluzavo
i rađam svojevoljnu djecu
i svojevoljne pjesme
i pišem polomljenim prstima,
i plešem bolnim stopalima
i pjevušim u zagrljaju
i duboko u meni udarajuć bubnjeve,
dan postaje rumen i plav,
a zvijezde se sele pod jastuk
postajuć' pitome, brbljave i tople,
kada doista volim,
točim se u sve većim i većim gutljajima,
svićem ti na ramenu
ranjena, bolna, sretna,
bosa ko zora na otvorenom moru.
Pod trepavicom vuka rasipam se u nježnost čistu, čulnu,
i volim te onakvog kakvog te Bog zamislio
i noktima podupirem zemlju,
kovrčam gomolje novih početaka,
koljenima preosjetljiva,
dlanom željna
zapamćenih godova jednog palca.
I onda... što je onda bilo...
Grubo zaustavljeni u prelijevanju,
opeku se tako iznenada prsti na nekom ledu,
bezrazložnom izvana,
porežem se o bridove visokog zida,
zacvilim,
prođe me samrtna jeza cijelim tijelom od neprepoznavanja,
duž leđne moždine,
i zbog čega sad ispaštam,
zbog kojeg tvog davnog zatomljenog plača,
i tko će o mojim suzama brinuti
i kako se to neki rode preumorni za ljubav,
u startu prestari, i pitam se gdje sam to gledala.
Zašamara hladan samodostatan vjetar i grane i oblake,
i nije ga briga, i nije mu stalo,
a ptice umuknu od zaprepaštenja,
ko pred neku veliku kataklizmu.
I onda učinim da ga nikad nisam srela,
da mi je kosa oduvijek prošarana vlatima divlje trave,
mažem se blatom ko ratnim bojama,
samo oči neće mi razaznati
i da nitko više ne dira moje agregatno stanje,
i da me nitko više ne stavlja u gabarite.
I umjesto da ženski kampiram pred spiljom
u koju si se zavukao
ja vrištim nemoćno u pomoć planinama.
I drhtim ko krošnja.
I sve što si mi ikada dao ili mislio dati
postaje laž i privid.
Zamagljujem prozore, padam s kišom,
navlačim kožu nazad na ožiljke, ko kabanicu.
Ne, mora da ipak nisam žena.
I najbolje mi je da se pomirim sa tim.
ništa nemoguće
U ovakvim noćima, davno sam naučila,
ništa nije nemoguće ako se volimo.
I ništa grešno nije,
i slova kojima se mazimo,
produbljuju nas kroz svjež noćni zrak,
kroz širom otvorene prozore čežnje i neobuzdane želje.
I zbog te želje i zbog te čežnje, bezumne čežnje,
javlja se bol, bol od koje na tren prestanu teći neke manje rijeke,
dok veće tek uzimaju svoj zamah i punu snagu.
Ako uspiješ otjerati teške misli ko ružne i dosadne muhe, one misli o zrelosti, o godinama, vremenu, o nemogućnosti i neizvedivosti, prizemljene misli od kojih se redovito izmakne tlo pod nogama, tada zašumoriš jednim čvrstim asfaltom ljepša od svih svojih proljeća, poželjnija i od ljeta, a tako plodna ushitom zrelim, da nekoliko puta dnevno umreš od te čiste ljepote...
...shvatiš da si ljubav uvijek dodirivala tek rukavicama, kroz debelo staklo svoga vlastitog straha i nemoći da se ili goloruko prepustiš ili odeš.
Rukavice su jako opasne. Kroz njih trnje jače zapeče.
Jer računaš na zaštitu, pa si neoprezan.
Izranjavanih stopala, jer ruke su ti odavno neosjetljive zbog prevrućeg ili prehladnog, braniš se finim cinizmom od kojeg nastaje ono par tankih borica oko usana, kao da više ne vjeruješ da negdje postoji on, on taj, postojan, tvoj, samo tvoj, nalakćen nad svojim bilješkama o tebi, tebi jedinoj, u gluho doba noći, zamišljajuć' da si baš ti taj miris blage rane jeseni koji mu dopire kroz poluotvoren prozor, miris zrijućeg grožđa, prvih čipkastih magli i odlaska ljeta i ptica preko tračnica neizostavnih rastanaka.
I sastanaka. Neizostavnih.
Ništa neizvedivo nije, dok se volimo.
Znala sam to i onog davnog ljeta, kad sam gutala knjige, cuclala prašak za sok na žlicu,
( kupine, bile su kupine...)
molila se gorljivo Mariji Magdaleni, ni ne znajuć' tko je ona.
Obećana i zavjetovana
čudima
kao čvrsto spletenim pletenicama,
čudima koja su vjerovala u me,
gdje se pravi ljudi
uvijek
traže i pronađu,
gdje plačući gorko za bezbrižnošću ljeta
upravo prizivamo slijedeće,
već tada sam dekretom ukinula bilo kakvu jasniju podjelu
između sna i jave,
čežnje žarke i osame,
mogućeg i nemogućeg,
izvedivog i nikako izvedivog.
- subota, 27.09.2014., 22:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #
draga moja zvijer
Srce moje
Srce drago
Srce
znojno snažno
predano,
divlje odano
očajno
vještice neukrotiva
Goropadnice
Mazna zvjerčice
poput vješta jahača
pritegnuti ular treba
pa i kada znam da ćeš ga zbaciti sa sebe
u trku
nehajno
i sjajno
Tijelo ti gipko milujem
Ljubim obraze
udišem ti
dah
kucam
nozdrvama
Jedva živa ostajem
al pokrivam se grivom tvojom
zvijezdo moja sjajna
vodiljo
Pripitomljujem te
Mir, mir
Ne plaši se
ništa strašno nije
ti ne možeš
s pola voljeti
Divljine
Obrnuta
Malo je, malo neba koja bi te shvatila, ptico moja ljetna.
Sve dok drugi bježe u svoje snove od sive i mučne zbilje,
ti bježiš u tu istu zbilju- od svojih snova. - četvrtak, 25.09.2014., 23:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #
kad bih bar znala
Tek sad kad pogledam slike kojima sam lovila ljeto,
tek sad kad jasnije vidim
kako se ono grčevito držalo za ogradu mosta,
nad željezničkom prugom,
ili kako je bespomoćno visjelo na žici oponašajuć pticu....
Ne pomaže mi to.
Te slike.
Ni to kako sam ga uplela u pletenice.
Jer neki goblini izabrali su me za svoju kraljicu
koja je odlučila raskrstiti s prošlošću.
Pokazati joj otvorene rane i pobjeći.
Pa ostavljam preko noći otvorene boce da ispare
svi ti duhovi prošlosti koje sam davno htjela otjerati,
na bu, na šuš, topčući nogama i pokazujući onaj prst,
i tragikomično je kad pomisliš sa koliko se sve utvara
i davno zazidanih priča moraš boriti
i smiješno je do suza
kako se sve trudi skinuti ti taj drski osmijeh lica
baš kad poželiš smijati se čak i rukama
i u inat
dok ne zabole jagodice od inja i hladnoće.
I to inje.
Danima.
I kako ću sad zuriti u oblake?
Kako ću plesati na vrhovima smrznutih prstiju?
A čini se
bilo bi sasvim dovoljno da dahneš toplim dahom u moj potiljak,
prošapćeš mojim prstima kroz odmaglene udisaje par toplih priča o nedostajanju,
pa da već poteče lokvica smrznutih suza, nemoći i stisnutih usnica.
Nije kraj kad je kraj i ti dobro znaš da ćemo se ponavljati kroz mnoga lica,
kroz naglo prepoznate, izgovorene rečenice potpunih neznanaca,
kroz odbljesak sitnih radosti predavanja usred plesa ili dodira.
I vrtit ćemo se
i vrtit ćemo se ukrug ko dva pokvarena ringišpila bez blagoslova.
Pitam se ponekad koliko bih to godina morala živjeti da naučim.
Ostavljati malu lampu upaljenu usred noći pored uzglavlja.
Nacrtati dahom puteljak do mjesta gdje se momentalno pripitomljujem.
Gdje nakon stotinu godina mrazeva svijam ruke poput ptice i gugućem poput djeteta.
Pa svakog duha, prije no što doista i zaozbiljno ispari,
poljubim u čelo i lijepo i ljudski i onako, bezbrižno.
