Mora biti da ipak nisam žena i bolje mi je da se pomirim sa tim.
Beznadežno innamorata la vita,
naslonjena na stablo ko na Božje stopalo,
ja slikam krvavo i ljubim sluzavo
i rađam svojevoljnu djecu
i svojevoljne pjesme
i pišem polomljenim prstima,
i plešem bolnim stopalima
i pjevušim u zagrljaju
i duboko u meni udarajuć bubnjeve,
dan postaje rumen i plav,
a zvijezde se sele pod jastuk
postajuć' pitome, brbljave i tople,
kada doista volim,
točim se u sve većim i većim gutljajima,
svićem ti na ramenu
ranjena, bolna, sretna,
bosa ko zora na otvorenom moru.
Pod trepavicom vuka rasipam se u nježnost čistu, čulnu,
i volim te onakvog kakvog te Bog zamislio
i noktima podupirem zemlju,
kovrčam gomolje novih početaka,
koljenima preosjetljiva,
dlanom željna
zapamćenih godova jednog palca.
I onda... što je onda bilo...
Grubo zaustavljeni u prelijevanju,
opeku se tako iznenada prsti na nekom ledu,
bezrazložnom izvana,
porežem se o bridove visokog zida,
zacvilim,
prođe me samrtna jeza cijelim tijelom od neprepoznavanja,
duž leđne moždine,
i zbog čega sad ispaštam,
zbog kojeg tvog davnog zatomljenog plača,
i tko će o mojim suzama brinuti
i kako se to neki rode preumorni za ljubav,
u startu prestari, i pitam se gdje sam to gledala.
Zašamara hladan samodostatan vjetar i grane i oblake,
i nije ga briga, i nije mu stalo,
a ptice umuknu od zaprepaštenja,
ko pred neku veliku kataklizmu.
I onda učinim da ga nikad nisam srela,
da mi je kosa oduvijek prošarana vlatima divlje trave,
mažem se blatom ko ratnim bojama,
samo oči neće mi razaznati
i da nitko više ne dira moje agregatno stanje,
i da me nitko više ne stavlja u gabarite.
I umjesto da ženski kampiram pred spiljom
u koju si se zavukao
ja vrištim nemoćno u pomoć planinama.
I drhtim ko krošnja.
I sve što si mi ikada dao ili mislio dati
postaje laž i privid.
Zamagljujem prozore, padam s kišom,
navlačim kožu nazad na ožiljke, ko kabanicu.
Ne, mora da ipak nisam žena.
I najbolje mi je da se pomirim sa tim.
Post je objavljen 28.09.2014. u 18:01 sati.