Višnja na vrhu šlaga i bijele ciklame
-
Kao prava, kao rođena Parižanka, ti bi Sarah trebala znati što znači kad ti netko kaže....
Kad ti kaže
da si
sočna
i mirisna višnja
na vrhu šlaga.
Znam što to znači.
To znači da sam tek
ukras,
tek začin
životu nečijem.
I boja.
Boja.
Nešto što daje životu viši smisao i nagradu.
Nadu.
Nešto bez čega nešto nije dovršeno, nije cijelo.
Vrhunac slasti u sivoj svakodnevici života.
U danima koji se pale i gase sve jednako,
ja sam ono crveno što pulsira, što zove,
na običnoj kriški nečijeg kolača.
Ali
bez mene se može, znaš.
Posuđen sam zagrljaj.
Privremena ruka.
Moja usta
šapuću
zamagljene priče
ostavljenim medvjedima u šumi.
San sam ostavljen za nekad, kasnije.
U šuškavim hrpicama šuštava saga,
među živim i žutim lišćem,
ja sam onaj bakreno crveni,
izraženih kapilara,
onaj jedini,
onaj
svojevoljno
usamljeni.
...............................................
Danas se Solange dvaput zaljubila, rekla je.
Dvaput, hihotavo.
Gulila je pritom mirisnu naranču, tanke kore,
koja nas je onda obje obavila onim južnim mirisom lagodne bezbrižnosti,
gdje se privlačnost toči zajedno sa šampanjcem u velikim gutljajima,
lakomo i samoživo, samodopadno,
a plodovi nam raskošni padaju ravno u žedna usta.
Jedan je bio mlad, poslovan čovjek,
koji se lagano zarumenio kad je shvatio da ga Solange promatra,
i ta je rumen učinila da se Solange čitavog dana osjećala nekako svečano,
provjetreno poput haljinica koje je potom objesila na terasi.
Drugog je čula samo preko telefona, a mek baršun njegovog muževnog grla,
profesionalnost iza koje je titrala potpuna pažnja i briga, pa čak i znatiželja,
dotakla se ruba njene svilenkaste bluze
onako kako se intimno dotiču stabla, gola u jesen,
vršcima svojih ganutih grana.
-Htjela bih se i ja ponovno zaljubiti Solange, rekla sam.
I pritom
samo sam jače zagrlila svih pet teglica bijelih ciklama
koje ću mu posaditi u žardinjeru,
na onom grobu
gdje mi se čini da ne može biti.
Poljubi ga
Poljubi ga, poljubi
I ne dozvoli mu da šuti
Da se javlja majci
Ko grlica
Da tutnji dvadesetogodišnjaku
U ludoj sljepoočici noćima,
Ko utvara s brazgotinom.
Ispleti ga u tamnocrveni šal,
dugačak, topao, vuneni.
Šal.
Poljubi ga.
Tamnocrvenim mošusnim mirisom
Zemlje.
Oporom narančom maglovitog svitanja.
Poljubi ga.
Kao valovi nedostajanja,
kao moje, tvoje, naše i ničije
Vrijeme koje si nam bez razmišljanja ukrao
Budaletino
Na što si mislio
Zašto nisi mislio
Kako će sve to skupa sada
Bez tebe
Kako smo se samo borili
A nismo imali pojma kako se to čini
Ko ti je rekao da sam jača
Samo sam anestezirana
I svakim danom sve svjesnija
Da te nema
Da te više nema
Da te neće biti
A beba kojoj si se tako veselio
smješka se u snu
I ja moram javljati tvojoj majci,
tvojoj majci,
a samo što joj nije
prepuklo srce
Ja moram zalediti svoje
Da bih mogla tuđa vidati
Uzeti vrećicu s tvojim stvarima
Čitati izvješća
Ne slušati grlice
Progutati suzetine
Ponovno i ponovno
Di to može stati
Poljubi ga, poljubi
I ne dozvoli mu da šuti
Da se javlja majci
Ko grlica
Da tutnji dvadesetogodišnjaku
U ludoj sljepoočici noćima
Ko utvara s brazgotinom.
Ispleti ga u tamnocrveni šal,
dugačak, topao, vuneni.
Šal.
Poljubi ga.
Tamnocrvenim mošusnim mirisom
Zemlje.
Oporom narančom maglovitog svitanja.
Poljubi ga.
I oprosti.
