kad bih bar znala
Tek sad kad pogledam slike kojima sam lovila ljeto,
tek sad kad jasnije vidim
kako se ono grčevito držalo za ogradu mosta,
nad željezničkom prugom,
ili kako je bespomoćno visjelo na žici oponašajuć pticu....
Ne pomaže mi to.
Te slike.
Ni to kako sam ga uplela u pletenice.
Jer neki goblini izabrali su me za svoju kraljicu
koja je odlučila raskrstiti s prošlošću.
Pokazati joj otvorene rane i pobjeći.
Pa ostavljam preko noći otvorene boce da ispare
svi ti duhovi prošlosti koje sam davno htjela otjerati,
na bu, na šuš, topčući nogama i pokazujući onaj prst,
i tragikomično je kad pomisliš sa koliko se sve utvara
i davno zazidanih priča moraš boriti
i smiješno je do suza
kako se sve trudi skinuti ti taj drski osmijeh lica
baš kad poželiš smijati se čak i rukama
i u inat
dok ne zabole jagodice od inja i hladnoće.
I to inje.
Danima.
I kako ću sad zuriti u oblake?
Kako ću plesati na vrhovima smrznutih prstiju?
A čini se
bilo bi sasvim dovoljno da dahneš toplim dahom u moj potiljak,
prošapćeš mojim prstima kroz odmaglene udisaje par toplih priča o nedostajanju,
pa da već poteče lokvica smrznutih suza, nemoći i stisnutih usnica.
Nije kraj kad je kraj i ti dobro znaš da ćemo se ponavljati kroz mnoga lica,
kroz naglo prepoznate, izgovorene rečenice potpunih neznanaca,
kroz odbljesak sitnih radosti predavanja usred plesa ili dodira.
I vrtit ćemo se
i vrtit ćemo se ukrug ko dva pokvarena ringišpila bez blagoslova.
Pitam se ponekad koliko bih to godina morala živjeti da naučim.
Ostavljati malu lampu upaljenu usred noći pored uzglavlja.
Nacrtati dahom puteljak do mjesta gdje se momentalno pripitomljujem.
Gdje nakon stotinu godina mrazeva svijam ruke poput ptice i gugućem poput djeteta.
Pa svakog duha, prije no što doista i zaozbiljno ispari,
poljubim u čelo i lijepo i ljudski i onako, bezbrižno.
