nedostaju mi moje priče.

kugla
do kugle
do kugle
do kugle

pravilno smještene u velikoj

simetrično – savršeno - magično

Kuća od kamena, kilometrima udaljena od svega. Noć, beskrajno nebo i miris svježine. Drveni stol prekriven plastičnim stolnjakom. Na njemu dvije bočice, nekoliko šprica i igli. Promatra ih.
U ruci premeće bočice i pogledava na sat. Vrijeme je. Pažljivo vadi zelenu špricu i iglu odgovarajuće boje. Natakne jedno na drugo. Skida poklopac s bočice sa otopinom. Iglom probada gumenu opnu i uvlači je. Uzima i otvara drugu bočicu, u nju uštrcava otapalo. Motri iglu druge boje, vadi je iz pakovanja. Protrese bočicu, uvuče mješavinu i promjeni iglu. Oprezno istiskuje zrak iz šprice. Na vrhu igle pojavljuje se nagovještaj prve kapljice. Promatra rame. Prisloni iglu i ubode. Igla s lakoćom prodire kroz tkivo. Istiskuje sadržaj šprice. Polako. Minutama. Tekućina struji tijelom. Žar. Izvlači iglu.
Ostaje samo mala točkica na koži i kap tekućine umakla iz nje.

Umoran. Tako sam umoran. Utonuti i usnuti.
Biti ovijen, začahuren.

Noćas će me utopliti oni.

Slovima, riječima, rukama.
Zagonetna pokrivala.

Koju onu - koji on će čuvati.

Prosipa magiju.
Nema dubine, skrivenih poruka, misli s one strane svijesti.
Samo malo čarobne prašine
i nekoliko riječi davno zaboravljenog jezika.

Traže se prijedlozi za pristupačan smještaj. Nekoliko dana.
Prijevoz. Bus, vlak?
Nešto treće iliti.. neki drugi prijedlog.. (uz prijevoz i smještaj)..

Zaustavi me.. barem na tren.

I ne da mi se pisati o tome, ne ovdje… ovo nije pravo mjesto…

Faza: kako na zidove kuće nabaciti čim više boja i pritom izluditi majstore – uspješno izvršena…


Na fotki, tko drugi nego ja.. mućkam bojice i rasprostirem ih po zidu. :)


Dvoumim se.
Oprati suđe, ili pričekati da se preselim u kuću i uključim suđericu. Još mjesec-dva ću valjda izdržati..

Razmišljam da objavim ediciju glupkavih polupriča. Sanja u Pragu, Sanja bira boje za kuću, Sanja na kavi (e, ovo bi imalo puno nastavaka:)))...
Sjeća li se itko Maje i njenih dogodovština? "Maja na kampiranju", "Maja na planini", "Maja u cirkusu"…? Slikovnice.. Ili više nisu popularne? Imala sam slikovnicu koja se zvala "Ja sam Sanja". I nisam je voljela. Ne znam zapravo što je bilo frustrirajuće u njoj, al nešto je.. Svaki put kada poželim izgovoriti tu rečenicu, pojavi se flash naslovnice, onako prešarane baj mua.. i preformuliram je.:) A možda ipak da pronađem daske koje mi nedostaju. Pa ih posložim, u glavi. Poslije toga samo ubacim skele, i sredim misli..
Odoh tražiti boje za dnevni boravak, bolje mi je... Spavaću, radnu i onu treću sobu sam već sredila.:D

Dvije stvari koje su kod putovanja financijski najzahtjevnije i neizbježne su troškovi smještaja i transporta (postadoh kofer, čini se). Prijevoz - ajde još - ipak nekako treba stići na odredište. Al hoteli.. ne znam zašto je teško naći neku dobru i čistu rupu po pristojnoj cijeni. Ionako ne provodim puno vremena u sobi. Treba mi samo topli tuš i čisti krevet, za onih nekoliko sati sna potrebnih da preživim. Ni bogati doručak nije naodmet.
Sad, zašto to isto u malo većem obimu košta koliko košta stvarno ne znam.
Nekako mi ipak lakše to prihvatiti dok ja ne caltam. :)

U brošuri je navedeno veliko povećavajuće kozmetičko zrcalo. Čini se da je to jako bitni geđet ljudima koji imaju para. Gotovo jednako kao i satelitska TV.
Nije bilo čokoladice na jastuku, ali se predvečer pojavila šnita dinje, naranča i mineralna. Stiže sms. Pita Cimo jel se to plaća. Ne.. al plaća se sms. :D


Zidovi hotela su izrazito tanki. Ili im samo nitko nije objasnio da trebaju služiti i za zvučnu izolaciju. Možda i za to postoji neki prekidač.
Lako je naslutiti aktivnosti u obližnjim sobama. Uglavnom ništa posebno, udaranje vode o kadu, zvuk TV-a. Al taman kad sam se dovukla u sitne sate doma (čitaj: sobu), istuširala i bacila na krevet, počelo je neko lupkanje. Ajd dobro.. netko se zabavlja. Neće valjda dugo, kad već toliko tuckaju. Al ne.. trajalo je to.. ma.. neću pretjerivati, al skoro pet minuta. Sa nekoliko pauzi od 30tak sekundi. Valjda im je zbog tih pauzi uspjelo tako dugo u komadu. Morati ću reći dragom da tako probamo.:D
Razmišljala sam da tužim hotel za duševnu bol. Kako netko može svršavati na koji metar od mene, kad ja eto sama..


Malo o okolici hotela. Vrlo prijazni ljudi. Svi bi se rado družili, a ima ih svih rasa i oblika. Čak govore kratkim rečenicama, ne bi li olakšali komunikaciju.
Fak.. fak.. Čip.. Vaj not?:)

Sad da ne spominjem ovdje baš sve komplimente koje dobih šetkajući ulicom.:D

Od cijelog susjedstva, meni su se ipak najviše dojmili ovi primjerci (vidi fotku desno). Ne pričaju puno, al djeluju onako čelično.. čvrsto..