To je bilo krasno kod Mijakeovih krijesova. Vatra je rasla polako i nježno, poput vještog milovanja u kojem nema ni grubosti ni žurbe - jedina joj je svrha bila da ljudima ogrije srca.

Junko je pred vatrom malo govorila. Jedva se micala. Plameni su prihvaćali sve stvari u tišini, upijali ih, razumjeli i opraštali. Obitelj, prava obitelj, vjerojatno je nalik ovome.


Haruki Murakami: nakon potresa