Na vrhovima prstiju prikradala sam se pustinjaku, ali on je smjesta čuo da se približavam, okrenuo se i nasmiješio.
- Danas odlazim… - jedva sam procijedila.
- Zar već? – upitao je.
I bacili smo se jedno drugom u zagrljaj. Dotad sam mislila da se to događa samo u baladama putujućih pjesnika. Stiskala sam se uz Pavla tako snažno kao da želim nestati u njemu.
- Znaš li zašto se ljudi dobro osjećaju u zagrljaju? – šaptao je milujući mi uho.
- Ne…
- Čitavog života oni padaju. Padaju i padaju. Zaustave se tek kada jedan drugoga zagrle. Tek onda prestanu padati – sve mi je uzbuđenije ljubio vrat.

Jurga Ivanauskaite: Vještica i kiša