volim te
a ja te volim
kao što se voli proljeće nakon duge i hladne zime
kao ptice koje uvijek iznova streme u nebeski beskraj
tako i moja duša ide u susret tebi
iznad svih uzburkanih voda ovog svijeta
one su tu kako bi tekle svojim protočnim smjerom
kojem je naum unaprijed određen
a moje htijenje je voljeti tebe
čak i onda kada se pričinjava
da će bajka nenadano završiti bez sretnog kraja
ljubim te kako samo može ljubiti majka svoje dijete
i junak domovinu vjerno
jer bi izdaja samog sebe bila ne ljubiti
kao valovi gole i samotne stijene
kao što svi vole zagrljaje
moji su zagrljaji božur procvjetali
i zrake sunca inatljive kišnoj prijetnji
od niotkuda i bez razloga
izlazeće si jutro u mojem čekanju
umornom posvema od tmine i tišine
i moja si noć koja me sanjiva čeka
da joj prilazim bosonoga i nasmijana
sve dok moje voljenje traje
obline sna
na vjetrometini
darujem oblacima
krik
kao da se oteo
iz dna duše
košmar oslikava zidove
apstraktno
naravnost vremena
plete zlato među okovima
sve manje mogu
zaustaviti zjenice da snivaju
sve manje se i trudim
to učiniti
san je vapaj za ljepotom
žena sam
ni po čemu drukčija
od drugih
svakoj paleti noćnih boja
preporučujem usrdno
korijenje samoće
čekam jer znam
izniknut će predivan cvijet
oazu mi dajte
da konačno utażim
žeđ sa usana
umjesto što opet plešem
valcer na mjesečini
sama
cipele od srebrne prašine
vode kroz studen
do novog proljeća
ono će otopiti led sa trepavica
koje više nisu u boji
drhtavim rukama
oblikujem siluetu
stranca kojeg kao sebe znam
dok šuškanje haljine
ponovo ne otkrije
obline vjernog sna
u zagrljaju zvijezda
mliječna staza
u tvojem pogledu
čuva moju dušu
da ne utrne svjetlo
u njoj
sve su se igre odigrale
putovi prohodali
riječi samoćom obrisale
progovara tišina
sada
želja je tvoga srca
zajedno sakupljati
zvjezdanu prašinu
u rukom vezene džepove
tvojom bajkom
iz šarene maramice
oslikavam sebično
ljepotu zajedničkih trenutaka
rođenih pred nama
a ugaslih
među zvijezdama
