obline sna
na vjetrometini
darujem oblacima
krik
kao da se oteo
iz dna duše
košmar oslikava zidove
apstraktno
naravnost vremena
plete zlato među okovima
sve manje mogu
zaustaviti zjenice da snivaju
sve manje se i trudim
to učiniti
san je vapaj za ljepotom
žena sam
ni po čemu drukčija
od drugih
svakoj paleti noćnih boja
preporučujem usrdno
korijenje samoće
čekam jer znam
izniknut će predivan cvijet
oazu mi dajte
da konačno utażim
žeđ sa usana
umjesto što opet plešem
valcer na mjesečini
sama
cipele od srebrne prašine
vode kroz studen
do novog proljeća
ono će otopiti led sa trepavica
koje više nisu u boji
drhtavim rukama
oblikujem siluetu
stranca kojeg kao sebe znam
dok šuškanje haljine
ponovo ne otkrije
obline vjernog sna
