slike moje mladosti
Moja mladosti,
koliko li si samo bisera uzalud potrošila
da bi načinila nisku dovoljno dugačku
za okititi vrijeme u kojem sam nas nije bilo
i mramorne kipove koji su se redali na zadanoj slici
kao na pokretnoj traci?
Nekada sam znala prepoznati
na kojoj strani svijeta sjaji moja zvijezda
i pratiti njezin hod kroz moje snove.
A sada koračam strmim putovima
ispod tuđeg neba, sa strancima
koji jako sliče na moje odlaske.
Oni ne znaju na kojoj strani svijeta
svijetli moja zvijezda, to je dobro,
njezin grimizni sjaj i dalje mi pokreće korake.
Iznad mene je tuđe nebo
ono govori jezikom stranca
ne smatram propustom što se ne razumijemo,
tek nevještim pogledom tražim moju zvijezdu,
znam ostala je negdje u nekom kutu djevojaštva
gdje se i dalje razlama topla svjetlost lampe,
a na cvjetnom pokrivaču miruje plišana začudnost.
Moja mladosti,
nekada mi nisu bile strane kiše
u proljetnom predvečerju
sa krugovima na vodi
ni miris zelene trave u kojoj je upravo
usnula naranča od sunca,
baš kao niti šuškanje krošnje,
dok nazdravljam vinom svijetu i nama.
Udišem sliku sjećanja
puštam da mi opor miris boje
prodire u tijelo sve do srca.
Nisam marila za snježne pahulje
koje su na mostu urezivale
tragove dolaska kao malim finim džepnim nožićem
kakvog samotnjaka u gluhi čas.
Nisam marila na duga sjedenja po parkovima
i još duže razgovore na trgovima
na kojima su mirisale crvene ruže
čiji miris i danas osjećam....
A sad mi je stran i sam pogled
kroz veliki prozor tuđine
toliko je veliki da se ponekad plašim
kako će kroz njega proletjeti sve moje dvojbe,
ogledat će se narcisoidno na satu sa kazaljkama
zaustavljenim tek nešto prije dvanaest.
Moja mladosti,
sa mirisom na bagremovu dugovječnost,
reci kome noćas sjaji moja zvijezda?
Jesu li je ugušila svjetla grada
ili je tu, ali ju ne vide moje oči
oslijepile za ljepotu duše?
Tu sam kao da nikada nisam niti otišla,
stojim na samom rubu ponora
ispred pravjekovne kule svog sazrijevanja
i gledam u rijeku u kojoj se kupaju snovi.
Sigurna sam da i moj san
plivajući spretno zahvaća kao veslima
njezine nemire čekajući mene
da se samo zagledam i prepoznam ga.
Ispod maglenog klobuka
i šarenih kišobrana miriše nevinost
sudarena sa dimom cigarete
u obliku jasnih krugova
u sobi neke stare zgrade.
Sada su tuđe ruke zagrlile kulu
i magle drugih mladosti rastrčale
podno uličnih lampi,
a ja i dalje snivam,
razgovaram sa snovima
dok mjesec noćnim nebom šeta
i bosa skakućem po osunčanim šljivicima
i livadama iz mog sjećanja.....
bez naslova...
Zaronila sam u svemir i više ne nalazim put ka površini Zemlje.
U dubini svemira sva pitanja dobivaju svoje odgovore, bez ijednog trena čekanja.
Nije svemir kao čovjek pa da te utopi ograničenošću, on te napose nosi nesagledivom širinom i dubinom tvog samovoljnog htijenja, biti posvema nalik beskonačnoj slici.
Zaronivši tako u svemir, zagledana u obrise Božijeg svetog bića, osjećam čežnju za novim pričama duše, stvara se dizajn protkan snovima, dok opušteno i predano jezdim zvjezdanim prostorom.
Uronila sam u svemir i ne trudim se naći put natrag, samo su zvijezde našle uporište kojem odvajkada stremimo... samo zvijezde, gdje i sami svjetlost postajemo i prestajemo biti od tijela.....
