prijekor
ima li koga?
na drugoj strani svemira
srce zakrpano
nespokojem
čeka
jednostavnost
postaje maska
mliječnih staza
razbacanih obraza
žednih opiti se
gordošću
ljepote
negdje je još mjesta
i vremena ima
za osmijeh bez modrila
oči bez močila
sjetnog akvarela
ovostranosti
ima li koga
dotiče li itko
blistavu ponjavu noći
kao srebrni mraz
samotnim
stubištem
koračaju
odrasla djeca
tiho i neprimjetno
kao dobra stara
ljubav
sa proljećem
Pospremi sva lica od kamena koliko ih nasljeđem posjeduješ u finu malu ružinu tajnu proljetnog cvata i gledaj kako se po oblacima šetaju naši tragovi, nepomućeni, neslućeni...
U mnogočemu sam do sad pokleknula, ali sa tobom ostvarujem svoju bajku oslonjenu na osovinu svemira ... našeg svemira.
Tvoje su nijanse okupanosti Suncem tek igra u kojoj tražiš moje usne, rumene trešnje u punoći slasti.
Traziš, jer si svjestan, da samo tvoje ubiranje voća zabranjenog za druge posjeduje nesagledivo čaroban prikaz velikog platna, uzduž godina, platna prepoznatljivog našim bezbrojnim zajedničkim trenucima sa Proljećem ili bez njega.
Ružičaste stepenice od trešanja i svilene koprene našeg ljubavnog zajedništva sušta su oprečnost sivilu svijeta koje nas uporno pokušava preplašiti i uvjeriti, da smo sanjari nedostojni modernog vremena u kojem koračamo, lišeni pažnje onih koji kroje i misli i sudbinu, oslobođeni od svih modnih detalja, možda i jesmo, no neka to bude velika čast sanjarem biti i umijeti sanjariti o nečem neprolaznom i vječnom, sa uporištem na ljubavnom pragu otvorenih vrata svima onima koji nam se žele pridružiti i biti slobodna djeca.
Zapleti ruke u oblik koji nas spaja i osluškuj kako nam srca kucaju istom melodijom, da, nezaboravan si i zato si poseban.
Pozitivan kaos od staklenih ogledalaca na mom dlanu besprijekoran je govor zamršenih jezika oko nas, čini mi se i oni se rado ogledaju u našoj djetinjoj radosti duha i oni se nesvjesni svoga apsurda križaju sa svemirom i komadićima ogledala koje pažljivo držim, polegnutima na svom dlanu ne bi li ih istina otpuhnula.
Razvrstat ću pažljivo ogledalca, poredati ih po veličini prije, nego li zarudi praskozorje.
Nije sve slomljeno čak ni kada se takvim čini, sa Proljećem ili bez njega...
Promocija bajke “Vil” Sandre Vulin uz lutkarsku predstavu Milorada Bunčića - U CENTRU HRVATSKE NASTAVE U STUTTGARTU
STUTTGART - Centar hrvatske nastave u Stuttgartu bio je domaćin vrlo uspješnog umjetničkog programa za djecu pod nazivom “Nisi sam” u sklopu kojeg je promovirana bajka “Vil” mlade spisateljice, rođene Vukovarke, Sandre Vulin-Petković te prikazana interaktivna predstava u izvedbi lutkarskog majstora iz Našica Milorada Bunčića Mikija. Roditelji i djeca ispunili su prostor do posljednjeg mjesta, čak se stajalo, sjedilo na podu.
U prvom dijelu programa osječki publicist Zvonko Penović, urednik knjige “Vil” čitao je ulomke i razgovarao s autoricom o porukama iz ove bajkovite pripovijetke. Riječ je o dječaku Vilu koji dolazi spasiti jedan planet (prilično nalik na Zemlju) koji je utonuo u hladnoću, tamu i beznađe... Vilova jednomjesečna misija poslije niza otužnih slika stanja, loših iskustava i mučnih susreta, završila bi neuspjehom da nije upoznao djevojčicu Halisu. Naime, vrijeme za obavljanje misije je isteklo i Vil je morao otići. Vidio je Halisu kako plače zbog njegova odlaska. Njezine suze, suze ljubavi počinju otapati snijeg, led i ljudsku hladnoću. I neko novo proljeće ponovno zavlada planetom.
U nastavku programa, lutkar Milorad Bunčić je izvanrednim animatorskim sposobnostima, uvukao djecu u zajedničku igru. Sve je prštalo od smijeha i radosti igranja.
“Nisam mogao izabrati bolji početak obilježavanja, upravo ove 2016., svoje 40. godišnje glumačke karijere od ovog nastupa u Stuttgartu. Sve se savršeno poklopilo. Ovo mi je golem poticaj za skorašnju turneju u Dubrovačko-neretvanskoj županiji kao i za sudjelovanje na Maloj koloniji, kako od milja zovu Međunarodnu koloniju mladih u Ernestinovu, koja će se i ove godine održati, u vrijeme uskrsnih blagdana”, rekao je Bunčić, inače osnivač dječjeg i uličnog Lutak teatra kao i dramskog kazališta za odrasle pod nazivom Teatret u Španjolskoj.
“Sjajni domaćin Marija Prpić, sjajni organizatori, sjajni ljudi i prekrasna djeca. Ponosni smo što smo bili aktivni sudionici i svjedoci ovog prekrasnog druženja u Stuttgartu“, zaključili su Sandra Vulin-Petković, Zvonko Penović i Milorad Bunčić.
Inače, hrvatsku nastavu u inozemstvu organizira i financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, a školske vlasti u Njemačkoj daju financijsku potporu Ministarstvu prema iskazanom broju učenika. Zbog mnoštva iseljenih Hrvata na području pokrajine Baden-Württemberg djeluju čak tri koordinacije hrvatske škole – Mannheim (koordinatorica Ivana Spasojević), Stuttgart (koordinatorica Marija Prpić) i Ulm (koordinatorica Štefica Delija).
D. Kovačević
http://www.glas-slavonije.hr/294884/5/Promocija-bajke-Vil-Sandre-Vulin-uz-lutkarsku-predstavu-Milorada-Buncica
