Što je sa njihovom mirovinom?
Upozorenje:
Na dnu ovoga teksta je fotografija koja se neće dopasti svakome, pa ako ste osjetljivi možda je bolje preskočiti ovaj blog. Osobno sam uvjeren da ovakve stvari treba javno nabiti na nos, posebno onima koji misle da ne bi trebalo, jer ako se neke stvari ne pokažu javno i dalje će se činiti tajno. Ne sviđa mi se ono što sam vidio i smatram da to treba reći.
Tim više jer puno ljudi ovakve stvari drže 'pod normalno'.
Imao sam 18 godina kada sam čuo na vijestima kako je donešena ova ili ona odluka, neki amandman, boktepitaj zakon ili nešto slično o tome kako se povećava broj godina potrebnih za odlazak u mirovinu.
A-ha, pomislio sam tada (neuobičajeno zrelo i pomalo vidovito za moje godine), ako ovo naprave još koji puta tijekom moga radnog vijeka ja NIKADA neću ići u starosnu mirovinu. Nema šanse, kompa.
Ne, neeee 
I bi tako. Ako se ne varam, a ne da mi se provjeravati jer me samo razmišljanje o tome baca u depru, trenutna je cifra 67.
Godina.
Starosti.
Baš me zanima koja to kuhinja ima 67-godišnjeg kuhara.
Bilo kako bilo nekako sam se pomirio s tim...
Ali, ovdje nije riječ o meni.
Ima ih još koji rade i koji (valjda) slijedom toga zaslužuju mirovinu. Jer ako više nisi za posao, a živ si, nekakvo umirovljenje je logična opcija. Barem bi meni to bilo logično.
Nisam nikada razmišljao o lovačkim psima (iako imam labradora u kućanstvu i on nam je prijatelj, sudrug i saučesnik) i o njihovom radnom vijeku. Kada otkaže njuh i šape zabole od artritisa, što se događa sa tim životinjama. Idu li 'u dobre ruke' kako ponekad piše po oglasnicima. Možda neki i idu. Ali, ovaj na kojega smo naišli moj keronja i ja tijekom redovnog lutanja po šumi vjerojatno nije vidio dobre ruke nikada u životu. I još jedna stvar koja mi ide na živce... Kad već odlučiš to što si odlučio, ponesi i lopatu i potroši koju kaloriju. Zakopaj jadno pseto koje ti nikada nije ništa dalo osim posluha i ljubavi.
Pitam se samo koliko smo daleko od 'umirovljavanja' ljudi na ovaj način.
|
