Solaris III
Bljak.
Kvragu, zadnji put kad sam počeo blog ovako, preselio sam se. Ovamo. Tipkao po Iskrici, ali mi je postalo sve to skupa pomalo, pa...bljak. Osim toga, svi moji frendovi su se odselili sa Iskrice, pa sam se osjećao pomalo kao onaj posljednji Indijanac...što je ono on bio? Irokez. Ne, to je frizura...Mohikanac, tako je. (proguglah...:)
No kako bilo, trebalo bi dovršiti ovo o Solarisu. Ali samo kratko i sažeto.
Aha...
Svedimo to na nekoliko tomova.
Nakon cijelog dana nerada, konačno su mi pronašli mjesto u kuhinji i tako je počelo. Valjalo je naučiti još jedno narječje našeg lijepog jezika (4,5 milijuna govornika - 1,5 milijun narječja).
Van profesionalne zajednice (književnici, studenti, predavači hrvatskog) vjerujem da sam jedan od autoriteta na polju raznovrsnosti hrvatskog jezika.
Šibenik i okolica se ne razlikuju od ostatka lijepe naše kad je u pitanju pokušavanje da se jezik učini neprepoznatljiv i nerazumljiv ostatku građana koji primjerice žive tako daleko kao što je Zadar.
Naučio. Iako su me iznenađivali do kraja sezone, a najviše sam se smijao 'čentrunima'....Vjerojatno nisam zbario ni jednu lokalnu curu zbog toga. Nismo se razumjeli, hahahaha.
Naučio sam s vremenom i što mi je raditi i kada i kako se izboriti da me ne gaze (previše). Plaća je bila mizerno niska za školovanog kuhara u špici sezone...3600 kn. Sa kvakom da ti se ne isplaćuju prekovremeni sati nego se računa koliko si sati skupio pa ti isplate još koju plaću nakon završetka sezone. Zgodan štos, obzirom na to da je tako prekovremeni sat koji se plaća više postao redovni sat koji se plaća 3600 kn/mj.
Nećeš? Uvijek ima tko hoće.
Ne smijem zaboraviti ni SuperSlavka koji me nasmijao do suza, ponekad jednostavno zato što sam bio tužan gledajući ga i morao sam birati između smijeha i plača i nisam mogao odabrati.
No worries.
Svi su bili ionako tamo više zbog zajebancije i provoda nego zbog uzdizanja hrvatske turističke zvijezde na nebo svjetske ekonomije. I još su nas skoro sve sezonce stavili u jednu zgradu. To je poslovična bačva baruta koja je s vremena na vrijeme stvarno spektakularno eksplodirala (obračun noževima u jednoj sobi), žestoko gorila (tulumi u sobi 16) i jednostavno tinjala u zidovima (perilica je poslužila za koješta osim za pranje veša).
Bilo je...pa...svačega. Materijala za jednu dobru Hollywoodsku pitu.
Posao nam je samo služio da se otrijeznimo. Srećom smo radili 9 sati. Dovoljno za rehidraciju i odmor do nove večeri. Iako nije tako bilo cijelo vrijeme za sve, uvijek je netko tulumario. Tako da je sve bilo pomalo nalik na Sodomu.
I onaj drugi grad, isto....
To smo se proljeće cura i ja razdvojili i prestali sa svime i otplovili svatko u svom smjeru...najbezbolniji prekid u povijesti.
U sobi sa još 7 cimera, nakon što smo se stabilizirali (kroz sobu su prošli i neki epizodisti koji nisu potrajali ni par dana) se razvio neki interesantan duh zajedništva davno izumro u ovom našem društvu i bilo mi je čudno biti dio toga, kao da sam dio muzejskog postava. Cijelo vrijeme sam si ponavljao da to više ne postoji, ali sam se iznova svaki dan budio s tim osjećajem da dišemo jedan za drugoga i bilo mi je drago da je tako bilo do kraja, a znam da je jer sam ja zadnji izašao iz te sobe.
Drugdje u Kućici (zgrada koju smo dobili je bila preuređena zgrada uprave imenom Kućica u cvijeću) su izbijali i ozbiljniji incidenti, ali kod nas je bilo sve kao kod djece cvijeća. Mir i ljubav. A, ljubavi je bilo...
To valjda sunce tako utječe na ljude.
Patentirali smo skok kroz prozor jer sam razapeo žicu za sušenje veša između ograde teniskog terena i nekog drveća kraj naše sobe. Kupio sam i kvačice. Na kolovoškom suncu je bilo moguće za 45 minuta osušiti radnu odjeću da bude kao ispeglana. Iako nam je taj skok kroz prozor služio i za druge stvari.
Imali smo himnu. Marley. One love.
Išli smo na noćna kupanja, picigin na bazenu (probudili pol kampa jedne večeri), guštali u zvjezdanom nebu plutajući u moru, popili koliko smo mogli u birtiji nalik na stari nasukani jedrenjak koja je pozirala kao disko, i neki su se i zaljubili. Ja jesam sigurno.
I tako sam konačno zbrisao iz onog kala u SB i sad sam u Lici na svježem zraku...hehe.
Kućim se. Ženim se. U Solaris se ne vraćam.
Ni mrtav.
Mislim da mi je bilo dosta sezona, ljeta u kuhinji na obali 30 m od plaže gdje ekipa tulumari, a ja pržim lignje i pommes za mizeriju.
Imam suprugu i hrpu nove rodbine koja me prihvatila kao da sam bio dugo odsutan i sad sam se vratio. 'Di si dosad bio?' Sa velikim osmjehom.
Ako se okrenem oko sebe i pogledam dobro, sad, tu na pola puta...mogu samo reći - 'Pa, vas sam tražio...'
|
