„KAŽU DA OSJETIŠ KAD NEKOG DRAGOG VIDIŠ POSLJEDNJI PUT...
JA TO TAD NISAM OSJETIO, ČAK NI KAO SLUTNJU, NI KAO NAJPRIKRIVENIJI NAGOVJEŠTAJ.“

Opatija je uvijek bila lijepa u kasno proljeće, kad je izuvala balerinke i navlačila lanjske sandale , kad je, šetajući Lungo Marem od Ičića do Lovrana, umakala bosa stopala da isproba kad joj je vrijeme za prvo kupanje i kad su se dečki iz Zagreba vikendom spuštali do nje na popodnevnu kavu.
Opatija je bila lijepa i to popodne, skinula mi je vestu sa ramena i pustila me da se kao gušter izležavam na betonu, nesvjesna svega oko sebe, nesvjesna ljudi, samo ja i prazne misli koje ne trebaju voditi nikuda.
Nije vidjela kad mi je ispala telefonska slušalica iz ruke, kada sam , leđima oslonjena na ormar, skliznula na pod, nije vidjela šamar koji mi je zažario obraz, šamar koji me nije trgnuo i zbog kojeg će neki moji alfa prijatelji kasnije ispravljati krive Drine.
Opatija okupana suncem nije vidjela pjesmu koju sam na brzaka našarala na papiru.

Opatija je živjela svojim penzionerskim životom, a Zemlja se i dalje okretala oko Sunca. Zamisli, svijet nije stao.
Svijet nije stao iako sam ja mislila da kad pukne srce cijeli svijet se zaustavi na sekundu. Da oda počast. Hrabrom među kukavicama. Najvećem među sitničavcima. Da oda počast srcu koje je puklo u nekoj svojoj tišini. Svijet je, još uvijek vjerujem, tada trebao stati.
Trebao je stati sve dok ne natjera vjetar da miluje prolaznike šapatom: „srcem...Samo srcem...“
Trebao je stati dok ne ispriča priču o djevojčici koja je voljela knjige i čovjeku koji ju je vodio u knjižnicu. Dok ne ispriča priču o djevojčici na ljuljački i onom koji ju je nježno joj držeći leđa učio da leti. Priču o tome kako joj je u nasljeđe, ne imajući drugo, samo njoj, ostavio dvije riječi, cijeli svijet, ostavljajući je bogatijom za sve bilijarde ovoga svijeta.

„Jednom, kad budeš znala što to znači, poklonit ćeš ih nekom drugom... Tako se život prenosi na svijet.“
-Kome?
„Znat ćeš...“

O djevojčici koja je čekala godinama da jedino što ima, da sve što ima, ugravira nekom oko zapešća, da ga prepozna u gomili ljudi koji prolaze ulicom i nestašno namigne nebu. O djevojčici koja je mislila da je pogriješila i više nije vjerovala u svoje dvije riječi.
Al' s one strane života, on još uvijek vjeruje u nju.

„Srcem, latice moja... Samo srcem...“

Ne postoji, zapravo, lažna polovica iste frekvencije tvoje duše, starogrčki mislioci je ne prepoznaju, netko je, pokušavši približiti cijeli taj koncept putovanja ka samom sebi širokim masama, na brzaka valjda skovao termin.
Postoje karmički odnosi, postoji i soul family, vrlo ih je sve lako razlikovati jedne od drugih, ali ovo- e ovo ne postoji.

Postoji nešto što se zove katalist ili bar tome slično i ja sam to, evo, imala.
Njegova energija je vrlo bliska tvojoj, možeš komotno staviti skoro sve kvačice u one kućice međusobnog prepoznavanja, ali on nije tvoj i on nimalo nije ti.
On je tu da te pošalje na put, da te gurne u ono neminovno, ono za čim tvoja duša stoljećima vapi dok se ti u oklopu svoga tijela praviš da živiš sasvim zadovoljno.

On će biti okidač za sve tvoje sakrivene rane, za ukodirane predloške ponašanja koji nisu valjali i gurat će te prema tebi samom jer mu je zadatak da se tamo i nađeš. I dat će ti to najbolje od sebe jer jedino to je i došao dati.
Kad prođe neko vrijeme, kako se oduzimaš i zbrajaš, kako se boriš za zrak dok ti knedla gorčine i suza stoji na početku grla i preljeva suze preko donjih trepavica, shvatit ćeš da on nije Ljubav.
Shvatit ćeš da kako ti rasteš, on ne raste zajedno sa tobom, pušta te da odeš bez borbe i nikada se ne ispričava što te povrijedio. On samo odrađuje svoju zadaću u tvom životu, samo zato je ovdje i kako vrijeme prolazi postaje sve dalji.

On za tebe stvari ne čini iz ljubavi i potpuno je imun na svijetlo kojim zračiš. Ne da ti da uđeš u neke dubine, ne podupire djelima put na koji te šalje, skriva vjerojatno pravoga sebe pred onim što ti jesi i uvijek, baš uvijek te ostavlja da se pitaš.
Nikada ti neće reći da si mu lijepa, nikada nećeš znati što on zapravo misli i kad ode, a otići će, nećeš znati da te voli.

A tvoje drugo pola,ta tvoja divna indentičnost te nikada ne bi ostavila bez da znaš koliko je lijepa tvoja duša, bez da znaš kako te vidi i prihvaća cijelu jer samo takav i kroz tebe, on i sebe prihvaća.
Sa njim znaš, uvijek i sigurno znaš, gdje god da bio, šta god da čini, da su njegove misli uvijek negdje uz tebe. Vidi ljepotu i u tvom mraku i gura te prema naprijed. On je Ljubav i za vas se bori dok , čak i kada ga nema, daje sve što ti treba. I u najvećoj šutnji među vama ti znaš da si voljen.

Onaj kojeg sam ja dobila, katalist svih mojih promjena, u rukama je držao moje srce i hranio svaku poru iz koje je samo curila bol. Voljela sam ga jer je bio važan za mene, najvažniji dio moga puta i čuvala jedno mjesto za njega negdje u nekom kutku duše. Učinio je za mene što je mogao, išao je mirno svojim putem i polako je dolazilo vrijeme da nam se putevi razdvoje.
Pogled mu je postao prazan, nisam mu više bila važna, stajala sam negdje sa strane i borila se sa srcem.
A srce je jasno prepoznavalo sve znakove, nije mu više ništa mutilo vidike i ja sam, konačno slobodne volje, odabrala biti voljena.

Cijeli me život mučila laž. Nisam je podnosila, nisam se služila njome, radije sam prešućivala nego da lažem, bila sam pretjerano istinoljubiva i vječito u potrazi za nečim što se skriva između redova.
Moja najveća laž, moje najglasnije prešućivanje istine me sustiglo danas, odabralo me k'o što grom odabere krošnju u koju će udariti, spustila sam jedaći pribor i oči su mi istog trena promijenile boju.
Preda mnom je stajao još pun tanjur, a ja sam bila do grla sita.
Odluka koju sam jednom donijela, koja mi je razarala utrobu, koja me parala po svim šavovima sa kojima sam se držala nekako skupa i koja je služila kao moje najveće opravdanje za neke suze ljetos na prepunoj terasi kafića- upravo me ujela za guzicu.
Pred samom sobom ja sam štitila nekog, ja sam štitila sebe, imala sam savršeno složenu rubikovu kocku u glavi ali one šarene, uredno posložene kockice su otpadale sa nje i remetile fino posložen mozaik moje šutnje.
Ako sam išta naučila na ovom putu to je da moram biti ja, da moram biti autentična, da pokažem svijetu tko sam i ne skrivam se iza nikakvih paravana. Da budem ranjiva i jasna.
Dugo me mučilo je li slabost hodati uokolo sa srcem na rukavu, hodati uokolo sa jasno vidljivim ožiljcima, dati do znanja svima i svemu gdje sam najtanja i tako zauvijek izgubiti prednost stojeći potpuno gola.
Ja sam morala biti istina ako sam htjela biti ja.
A onda opet, postojale su moje prešućene istine i netko kome ih nisam mogla izreći praveći se da njega štitim od njega samog, dok sam, zapravo, štitila samu sebe.
U toj potrazi za vlastitom autentičnošću, u tom shvaćanju da je potpuno u redu biti ono što jesi, biti ranjiv i krvav ispod kože povremeno sam i pretjerivala. Izgovarala sam na glas apsolutno sve što mi je padalo na pamet i lijepe i ružne stvari, prepuštajući drugima da rade sa time šta hoće, zatvarajući time svoj krug da je u redu biti zbunjen i ranjiv i preplašen, u redu je ponekad ne znati koji ti je idući korak, u redu je voljeti i zapravo ne znati da li uopće voliš ili je navika ono za što se držiš, doći ćeš jednom do rješenja i sve će opet biti dobro jer hoće. U redu je stajati ovako gol pred nekim , dati do znanja tko si zapravo i pustiti ljude koji su ti važni da provire iza tvojih zidova, unutra.
To je, zapravo, jedina istina- da ti budeš svoje svijetlo i da ti budeš ti. To je ta autentičnost, taj cijeli svemir što imaš u sebi dok stojiš i napokon shvaćaš – ti mene još uvijek malo boliš.

Htjela sam postići da mi umre Ego, da ostane samo ona zdrava i normalna količina njega, htjela sam da mogu čuti svoje Više Ja kako me navigira kroz neke odluke za koje mi je previše bila moja zbunjena glava.
Moja glava je bila analitički raspoložena, uvijek skeptična prema svemu, vodila sam se dvjema stvarima- ili logikom ili srcem.
Kad sam u život dobila Njega, dobila sam pogled u ogledalo i nisam se voljela takva. Sudar dva ogromna titana, naša dva ega, uvijek je vodio do toga da nekako oboje odemo kući povrijeđeni.
Skrivali smo se iza prkosa, beskrajno se zabavljali inateći se i kao nešto jako bili ponosni što smo oboje tvrdoglavi do balčaka.
Koštalo nas je svačega u životu, na kraju nas je koštalo i jedno drugog, a ni jedno nije htjelo poviti kičmu kad smo se trebali da si malo cvilimo na ramenu.
Na dan kad mi je trebao da mu kažem da sam izgubila svoju najveću želju, kad ono niže Ja nije moglo, iz čistog prkosa, poslati poruku i dok sam prelazila mostom preko Trebižata, a onaj u autu do mene pjevao Indexe i još malo kasnije, negdje na pola BiH, kad smo se divili kako je smaragdna Neretva, moj prkosni gen se otopio na suncu i rekla sam, više sebi u bradu, nego onom do mene- znaš, ja nikad više neću izgubiti nekog kog volim zbog inata i ega prokletog.
Ego pali sve moje trigere, nije mi dao da vidim istinu, nije mi dao da gledam srcem i strašno je uživao što na svaki moj poraz može šapnuti- znala sam.
Zatvorio me u četiri zida mene same i nije mi dao da samo budem.

Točno tu negdje, oko tog vremena, upoznala sam ljude koji su mogli čuti svoj higher self, do toga su dolazili meditacijom, a moj mozak nikad nije bio dovoljno miran da meditira. U mom mozgu je carevalo sve niže moje i nikad, baš nikad nije spavalo.
Napustili su sve svoje egotripe, vodili su se osjećajem duše, iz ljubavi su mogli promatrati svijet i dok su me učili tehnike kako da i ja, kraljica negativnih misli, polako dođem do toga, ego se borio.
Nisam mogla raspoznati, ne mogu baš najbolje još uvijek, razliku između nižeg i višeg ja i dok sam sama sa sobom vodila te neke razgovore, ja sam ih zapisivala. Moj HS je bio potpuni pozitivac, vidio je ljepotu u svemu, vidio je ljubav u jednom-"obuci se, hladno je" i činio je stvari za koje mu se ego podsmjehivao- vidi kako te gazi k'o tepih.

Još uvijek tražim taj balans, tu savršenu ravnotežu unutar sebe, onu zdravu i potpunu količinu kojom ću moći zatrti još poneki strah.
Ego kad umire on se brani, pravi se važan da te čuva od tuđih povreda i što ga više tjeraš od sebe, to je gori, jer osjeća da nema više šta za izgubiti. I dok mi se još uvijek mota pod nogama, dok iskače kad mu se najmanje nadam i traži bol da bi se njome hranio, on pomalo već tapka u nekom polumraku i drži me svjesnom.
Drži me svjesnom da sam izgubila nekog, da je taj netko izgubio mene i kad sam mu rekla da me povrijedio, a on ili to nešto niže u njemu, sklopio slušalicu i šutio tjednima i kad me deseti put pustio da odem, ego me zagrlio u toj tišini i tješio k'o da sam dijete koje je razbilo koljeno.
A onda, iz nekih predjela srca, čula sam samo što sam trebala čuti, izvojevao je svoju zadnju pobjedu, kunem se da mu je zadnja i dok me tako milovao svojom odvratnom tišinom, pustila sam ga da se koprca i podigla glavu.
Vaše Visočanstvo- krunu gore!

Moja frendica je imala dečka, mislila sam da je tip plačipička . Uvijek mi je djelovao kao neki rijetko krhki cvijetić, a njoj je bio dobar.
Nije mi se sviđalo što uporno želi biti svima simpatičan i što u krivo vrijeme potura svoj sarkazam. On i ja se nismo kužili, a nekako sve manje i ja i ona.
Ja sam imala tipa koji me oblijetao kao pčela oko cvjetne livade, užasno se trudio biti zabavan i povesti inteligentne razgovore jer sam se ja kao palila na pamet. A meni je i on bio nekako prazan.
Poštivao je moju odluku da ne spavam s njime i da kad me poželi poljubiti ja okrenem obraz. Mislim da ga je neko vrijeme zabavljala pomisao da glumim nedostižnu, a ja sam uporno i uporno u njemu tražila neki komad duše.
Tip je bio potpuno iznutra prazan.
Moja je frendica strašno držala fige da me komad te ljušture fatalno obori s nogu, bajala je o nekim izlascima u četvero, a ja sam se vidjela na nekoj vikendici, s ljudima koji su meni važni, kako radimo roštilj.

Negdje na polovici jeseni, meni je bilo dosta svega.
Htjela sam prestati raditi na sebi, nisam više imala snage za arheološka iskapanja duše , htjela sam se vratiti u ono što sam bila, htjela sam se zaljubiti baš u ovog tipa koji me držao pod opsadom, kao da je jebeni Steven Seagal.

Mrzila sam budalu zbog koje sam ovo morala, moje pola koje me poslalo na ovaj put, zamišljala sam kako ga srećem na ulici i gazim autom. Bilo mi je dosta da me boli, bila sam umorna.
Oni koji su me kužili znali su da je to ok, da svi dođemo do zasićenja, da bol koju mjesecima nosiš i tjeraš van nije nešto za mamine princeze i nisam vidjela kraja.
Htjela sam se smijati, htjela sam biti sama, htjela sam prestati voljeti i ni sama ne znam šta sam zapravo htjela.

Ljudi su mi postali odvratni, cijeli taj rod mi se gadio, a ja sam kao nešto radila na tome da si dignem vibru i postanem samo svoja. Nije išlo. Ne na taj način.
Svemir mi nije dao da potegnem ručnu, što sam ja više divljala to me je više gurao naprijed, kao da kaže- evo ti sad, sad nema stajanja.
Povrijedila sam onog kog volim, rekla sam mu u facu nešto što ni približno nisam mislila, htjela sam da ga boli, htjela sam da umre, samo sam htjela da negdje nestane iz mog života i da mi vrati mene koja sam jednom bila. Svemir mi se nacerio ravno u brk i poslao mi na put još malo prepreka, još malo domaćih zadaća kojima je bio cilj da ja uništim sva svoja ukorijenjena vjerovanja. Psovala sam Svemir i plakala.

Njega sam u isto vrijeme na najjače mrzila i voljela, istom silinom, potpuno jednako, zbunjivao me prokleti osjećaj koji mi danima nije dao mira.
Htjela sam pobjeći.
I to je bilo normalno.
Bila sam ovdje s ciljem i cilj mi je išao na živce. Bila sam ovdje s ciljem, kao i mnogi, mnogi drugi da podizanjem vlastite energetske vibracije podignem vibraciju Zemlje, da pokažem ljubav, da svijetlo koje skrivam u sebi pustim na druge, na van.
A ja sam mrzila sve, blokirala sve grupe u kojima sam sudjelovala, pobrisala linkove na stranice koje su me zanimale, pet puta u istom danu blokirala i odblokirala njegov broj pa sjela i plakala kad sam si priznala poraz.

Ego u meni još je bio jak, ego u meni je bio kao razularena, užasna životinja, znao je da ga lomim i da sam na pragu da mu zadnje čavle zabijem u lijes i ego je ludovao. Da bi dosegao tog nekog Višeg sebe, moraš zatrti Ego.

Ona je jedna od onih ljudi koje ti nebo stavi na put kad malo zalutaš u svoj toj šumi silnih znakova oko sebe, jedna od onih koji će ti istresti u facu točno ono što trebaš, točno onako kako trebaš i natjerati te na još jedno propitivanje.
Pratila je moj izlaz iz moje ljuske, silno mi jako držala fige, ljutila se na mene kad zastranim i spustim si vibru natrag na pod.
Naučila me da je triger jednak u ogledalu, da kad ja opalim po nečijoj rani, po nečijoj nesigurnosti, to ogledalo odzrcali natrag.
Jel' vidiš kako se ti osjećaš i stvarno misliš da je njemu nešto lakše? Ali ja samo hoću da bude ono što ja znam da je, znala sam joj odgovoriti.
Zaustavila bi me istog časa i rekla-ok, opet smo tu, znači ne voliš ovo što je, kažeš da nije dovoljno dobar.
Ne, vrištala sam, naravno da je dovoljno dobar, pa sve je...
Projiciraš sebe na nekog drugog, imaš neka očekivanja, to nije ljubav , to već znaš- bila je uporna- pogledaj u sebe, nije problem u njemu, problem je u tvom osjećaju nedostatnosti, u tvojim očekivanjima. Saberi se. Saberi se!

Sabirala sam se danima, nekad tjednima, nisam htjela ovo, nisam htjela da on ikada misli da je išta manje od cijelog jebenog svemira u čovjeku i nisam više htjela voljeti na ovaj plitak način koji mi je urođen, potpuno kriv način za koji sam mislila da je to sve ikad, da je to ljubav sa najvećim velikim LJ.
Htjela sam samo biti mirna, preuzeti odgovornost za sebe, svoju emociju, to je bilo samo moje, u meni i on nije imao baš ništa s tim.

Tereza me strpljivo učila, slala mi je reiki na daljinu, zajedno smo došle do toga gdje sam najviše blokirana i pokazala mi kako da budem strpljiva sama sa sobom.
Pustila me da sama nađem svoje odgovore, pustila me da samu sebe zbunjujem pa da se sama i vadim.
Sve što mora biti čeka svoj "divine timing", a ja tome nisam bila ni blizu. I jesam, počela sam gledati na one koje volim malo izvan sebe, postajali su mi sve jasniji i samo sam ih voljela još više čim bih spazila svaku njihovu nesavršenost. Zapravo, sve te silne nesavršenosti bile su moj tajni razlog da ih volim još jače.
Prestala sam očekivati, pustila sam svu kontrolu nad stvarima i samo sam voljela.

Još sam se zaletavala u neke zidove, još mi je svemir slao znakove da mi pokaže da moja tri koraka naprijed još uvijek nisu dovoljan odmak daleko, ali da sam na dobrom putu.
Da sam spremna pustiti i voljeti nekog dušom, iz daljine. Očekivanja su mi postajala sve manja, skoro da ih i nisam od njega imala, voljela sam apsolutno jebeno sve u njemu, na njemu i oko njega, točno onakvim kakvo je to sve bilo, sa svim greškama, svim manama, sa svom ljepotom duše, svime što je postajalo. Nije mi bilo važno gdje je, nije mi bilo važno šta misli i šta radi, nije mi bilo čak ni važno voli li i on mene jer sam ja voljela i ta ljubav u meni bila je sasvim dovoljna. Bila je cijela.
Nisam mu više zamjerala ništa, razumjela sam sve povrede i iako je ponekad još uvijek znao mlatnuti maljem po mojoj rani, gledala sam na to kao na ljubav. Kao nešto što čini za mene da ja mogu biti ono što već negdje jesam i nisam više htjela da se mijenja.
Iz prikrajka sam gledala kako raste a da ni sam nije znao da raste i voljela sam što to mogu.

Bila je to, prvi put u mom životu, ljubav kakva treba biti. Divine love koja ne ide iz ega, iz potrebe da te netko upotpuni kad sam i sama već postajala cijela. Nisam htjela suovisnost, ništa nije trebao činiti za mene, negdje unutar mene, negdje u nekoj 5D dimenziji sve sam već imala i bilo je dobro.
Bilo je dobro jer mi nije više trebalo da mi on kaže da sam dovoljna, tisuću puta dovoljna, ovakva kakva jesam. Prvi put u životu ja sam to postajala.
Prvi put u životu ja to jesam.

Ako je izgovaranje nekih riječi zauvijek postalo moj osobni Mordor, ovo je ono šta slijedi poslije njega. Posljednji krug pakla kojeg baš nitko nije pošteđen.

Ja ne znam je li nam stečeno ili samo naučeno, ja ne znam ima li itko na ovome svijetu kome u gene nije ukucano da sve što voliš nestane, da svi koje voliš odlaze.
Ja sam u sebi dugo bila pomirena s činjenicom da ljudi koje ja volim, koji su cijeli jedan moj svijet, jedino koje znam i u čemu se snalazim, ovdje, kraj mene, samo kao knjiga na posudbi iz knjižnice preko puta. Ja sam znala pogledati u nekog, u trenutku kada smo umirali od smijeha na neku internu, s očima punim suza- I ti ćeš otići, jel'da?

Strah od napuštanja me nikada nije morio puno. To je jednostavno bilo tako, ugravirano negdje u mene, naslijeđeno od tko zna kojih predaka, pamtila sam im sve dobre stvari kojima su me zadužili, pamtila sam im lica i datume rođenja. Ljudi koje voliš uvijek budu dio tebe.

Jedina sigurnost koju sam imala na ovom putu bila je da se jedino s time znam nositi lako.

Triger koji je probudio moj naoko nepostojeći strah, bila je jedna usput izrečena rečenica, jedna mala, podmetnuta laž dok me se ne gleda u oči- "al' tebe ne dam".
U tom je trenutku u meni zavladao potpuni kaos misli, uragan nekakvog ludila koji je, kao ucviljena udovica molio- nemoj mi to obećavati, samo to nemoj...Nemoj da ti povjerujem da me nećeš pustiti i kad napravim sve da te natjeram da mi okreneš leđa.
Nemoj da još jedno ljeto provedem uz ogradu, kao prije trideset godina, čekajući automobil koji dolazi po mene da me vrati kući. Nemoj. Ljudi odlaze. Ljudi te ostavljaju u trenutku kad si najranjiviji, kad ih trebaš da te samo uhvate za ruku i bez riječi ti, jednim stiskom, kažu da će sve biti dobro.

Poslije, kada me ostavio iza sebe, kada je prestao razmišljati o meni, mene je boljelo samo to njegovo- ali tebe ne dam.
Nisam znala šta da radim s time, nisam znala kako uopće početi rad na tome da se i te boli riješim bez da se vratim u onaj stari, ukorijenjeni predložak gdje svi koje voliš odlaze od tebe.

Borila sam se za to da ne ode, prvi puta sam se u životu borila uopće za nekoga, kao da se hvatam za zadnju slamku spasa, kao da mi život o tome ovisi i na kilometre mirisala na očaj. Ako su bijele čarape na švapsku, mušku sandalu definicija za sigurnu kontracepciju, miris očaja je definicija za sigurni gubitak nekoga.
A nisam ga izgubila. Nikad. Bio je uvijek tu uz mene, češali smo se rame o rame dok smo hodali ulicom. U ovoj dimenziji života, on je otišao. U ovoj dimenziji života, ovoj ovdje na zemlji, on je svom snagom radio na tome da me izbriše iz misli. Ali on, na onoj frekvenciji duše, još je uvijek bio tu. U onoj višoj dimenziji gdje su nam se energije poklapale, razgovarao je sa mnom.
U strahu da sam potpuno luda počela sam pričati NeMirnoj kako mi zapravo razgovaramo u onoj paralelnoj stvarnosti iznad nas, kako ponekad hoda pored mene dok sama šetam ulicom i kako, kad padnem i slomim se, negdje u meni on izgovara riječi za koje sam znala da bi ih ionako izgovorio... Riječi koje je, tjednima kasnije, zaista i izgovorio.
Rekla sam joj kako sam jednom, potpuno slomljena, u mislima ponavljala- trebam te- i on se odnekud stvorio, ispred mene, na ulici, na mjestu gdje nisam očekivala da bih ga srela.
Bojala sam se toga što se događalo, mislila da se događa samo meni, jednom nogom bila na putu da sama sebe prijavim u neku mentalnu instituciju, kad su mi u život počeli ulaziti ljudi koji su i sami iskusili slično, moja patetična gomila prekrasnih luđaka koji su puno prije mene razumjeli kako se život odvija na nekim energetskim razinama koje su meni bile sulude i strane.

S ljudima koji su oduvijek tvoji vezan si zauvijek. Postoji neka fina, energetska spona koja vas veže. Spona koje su tek neki svjesni, spona koja ne da da odlutate daleko, spona koja vas vraća kao kad nategneš praćku da ispališ šprih.
Ljudi koje voliš nikada ne odu od tebe jer ne mogu, njih nikada ne gubiš. U tebi su i samo čekaju da ih nađeš. U srcu, u kostima, iznutra.

Oznake: trigeri

Odbijanje. Satima sam stajala nad samom sobom kada mi je iz dupeta u glavu pa malo u srce došlo da je još jedna stvar koja me tjera na cendranje baš ova - odbijanje.
Znam da to nitko ne voli i ne čini se kao nešto posebno, al' kada te netko uporno i uporno tjera na očaj ovime i usput te nazove razmaženim derištem koje je dobilo tantrum jer nije dobilo igračku koju je željelo, a taj netko je baš tebi nekako važan i potpuno vjeruješ u to što ti priča, ti staneš i razmisliš.

Postoje stvari za koje sam sama sebe zakinula u ovom životu, ne usudivši se pitati za njih.
Postoji način koji sam putem pokupila na jednoj od onih dosadnih, korporativnih radionica o komunikaciji i sa kojim hendlam prelako svog nadređenog kad mu postavljam pitanja afirmativno, ne dajući mu prostor da mi kaže ne.
A onda opet, postoje trenuci i ljudi u tim trenucima pred kojima drhtim i koje više ne pitam ništa jer se bojim odgovora.
Bojim se da će me odbiti glatko i da ću se osjećati kao ucviljeni pas koji se podvijena repa vraća nazad u svoju kućicu. Ne volim kućice. Male stisnute prostore u kojima osjetiš samo vonj ustajalog zraka.

Rekla sam već, trigeri su nešto što vučeš iz ranog djetinjstva, te neke male nesigurnosti koje kao bomba iz četrdeset i prve samo čekaju da ih netko otkopa pa da grunu, a ovo je jedini kojem još nisam ušla u trag.
Možda ima veze s onim kad mama i tata svoje , za strane jezike, talentirano dijete uporno nisu htjeli poslati na školovanje u London ili s onim kada je u nekom trenutku jednostavno postalo besmisleno da pitaš jer znaš kakav će biti odgovor.
Pa ne pitaš i sam u sebi zauvijek pomalo žališ što jednom nisi.

Prestala sam tako, one koje sam voljela na najjače, pozivati na kavu. Nisu imali vremena, možda nisu imali volje, a mene je bilo previše strah izložiti se još jednom i doživjeti odbijanje.
Odbijanje sam vezivala uz jedno "ostani" koje sam jednom nekom jedva izgovorila. Moj najveći strah. Moj osobni Mordor.
Stati pred nekog i izliti svu onu emociju koju imaš i doživjeti onu najprazniju, najhladniju tišinu od svih tišina bilo je prebolno. I tako nisam. Nisam govorila ono što osjećam, naučila sam progutati u sebi svako "jebote, što te volim" koje mi je padalo na pamet. Inatljivo sam se držala svoje, milion puta do tada izgovorene rečenice - zadnji ti put kažem da te volim. Točno se sjećam i dana i datuma kada sam to nekome izgovorila i nikada više poslije. Niti jednom. Jer me obavio strah. Paralizirajući strah da ako još jednom pogazim to moje "zadnje" da će s druge strane najglasnije zahučati muk. I tog sam se bojala.

A ja nisam dobila priliku živjeti ovaj život da bih ga živjela u strahu. Pa sam dobila nekog kome odbijanje ide lako. Tko, kao da odmahne rukom, na svako moje kaže- ne. I gura me. Baš me time gura da se oslobodim. Da sama sebi kažem: pa dobro, šta sad... Da mi ne dođe da se bacim na pod vrišteći k'o pred nekim izlogom s igračkama jer me, eto, odbio. Opet.
Dobila sam to da ne preskačem neke trenutke u kojima bih uživala da sam samo imala jedan par muda. Da se ne smrznem kad trebam nešto za sebe. I da se ne ucvilim ako to ne dobijem.

Živjeti u strahu je ne živjeti uopće. I nikad ne znaš kada jedno- molim te, ostani- može promijeniti baš sve. Ako ga izgovoriš.

Oznake: trigeri

Kad konačno dođeš do toga da shvatiš da te netko lupa po istim mjestima i samo želiš, kao žedan vode, da to prestane i kad se kockice poslože točno tako da i ćoravom bude jasno kako sve što ti kaže, sve što napravi kod tebe budi jedan te isti osjećaj ili ga satjeraš u tri neke stvari ili poradiš na tome da ti više ne može ništa.

Kako je konekcija tu, sveprisutna i kako svi bjegovi na koje sam se odlučila nisu upalili, bar ne zadugo, ostalo je samo to poniranje u sebe.
Da mi je itko ikada rekao da ću istočiti iz sebe galone i galone suza nad nekim pradavnim događajima koje sam, što svjesno, što nesvjesno, zanemarila, rekla bih mu je da potpuno lud.

Stvar sa radom na onome što te trigerira je zapravo zaron na dah u septičku jamu potisnutih sjećanja. Obično i skoro uvijek onih iz djetinjstva i obično baš onih vezanih uz neku roditeljsku figuru. Ili obje.
Pa onda marljivo pratiš sam sebe. I bilježiš.

Ja imam taj- nisam dovoljno dobra/vrijedna- triger. Hvala tata.
To je onaj odvratan, iscrpljujući osjećaj kad uvijek moraš bolje, više i jače, kad ti grizeš k'o pit bull i kada cijeli svijet odustane. Jedina nagrada ti je priznanje, jedino što zapravo trebaš je to priznanje da si dobar, da si najbolji i tapšanje po pametnoj glavici.
Jer kada netko odluči popiti kavu s nekim drugim, umjesto sa tobom, ti dobiješ onaj mučni osjećaj da je netko drugi, eto, vrijedniji, zabavniji, ljepši , bolji od baš tebe. I to seže toliko daleko da iskopaš moment kad je Vlatka , dok ste imale 7 godina, pozvala Sunčanu na igranje kod sebe doma, a tebe nije. To seže toliko daleko da te zaboli moment kad je tata učio tvoju sestričnu Gogu plivati, a ti si 3 metra dalje proplivao sam od sebe i nitko to živ nije primijetio. Nitko te nije pohvalio. Ništa.

I onda sva ta neka potisnuta sjećanja izranjaju iz tebe, a ti ni nemaš pojma da ih negdje u sebi uopće nosiš i da su te obilježila za cijelo to tvoje postojanje. Bude ti žao djeteta u tebi, djeteta koje nitko nije primjećivao dok se trudilo, dok se borilo, dok se nametalo.
I onda dođe tip koji priča s divljenjem kako je žena koju je upoznao i sa kojom pije kavu nevjerojatno sposobna i prekrasno se smije, a nije primijetio svu onu energiju s kojom ti činiš stvari za njega, za sebe, za ljude oko vas i kako imaš dvije jamice u obrazima kad te baš on natjera na smijeh.

A ti kao živiš prepun tog nekog samopouzdanja, potpuno siguran u svaki svoj korak, dok ne dođe netko tko sruši, bez po' muke, taj stakleni zidić kojim si se ogradio.
Da nisi dovoljno dobar za nekog, nisi dovoljno zgodan, dovoljno pametan, dovoljno sexy, da su svi drugi i sve druge bolji..., bolji od tebe, da se tebe uvijek zadnjeg odabire kao najslabiju kariku kad više nikog drugog za odabir nema.
Sve tvoje nije dovoljno, ti ne značiš ništa, ti ništa ne vrijediš i šta god da napraviš, kako god da to napraviš , nikada nije dovoljno dobro.

I baš zato i samo zato roniš po tom šahtu svojih uspavanih nesigurnosti jer ono dijete u tebi zna koliko vrijediš.
I pustiš na van svaki taj događaj, svaku tu riječ koja te možda obeshrabrila, pustiš da te još jednom prožme taj osjećaj i spakiraš ga negdje daleko od sebe, pomalo ritualno. Kao da je kamenčić koji ćeš baciti u vodu praveći žabice. Kao da je stranica iz nekih starih, pročitanih novina kojom ćeš potpaliti vatru.
Pa dođe idući i još jedan i još jedan. I dok se nižu postaju sve lakši. Kao oni baloni od sapunice što se rasplinu čim dotaknu pod.

Oznake: trigeri

Dobiti u život nekoga tko stalno drži metalnu cijev na tvojoj sljepoočnici i prstom pritišće obarač , onako na suho, dok ti u glavi odzvanja onaj najglasniji zvuk na svijetu, onaj klik prazne komore, okrenutog cilindra, dok ti zadržavaš dah, najbolja je stvar ikad.
Je, majke mi, a nitko mi živ nije vjerovao.

Ono što vide ljudi oko tebe, ono što i ti sam vidiš u prvom trenutku je nečija ružnoća dok ti nanosi bol.
Kasnije, puno kasnije, kako stvari sjedaju na svoje mjesto i kad naučiš gledati iznutra, iz srca, jedino što možeš vidjeti je ljubav. I biti zahvalan.

Ja sam jednom imala nekog takvog. Nekog tko je nekako našao sto i jedan način da me povrijedi i iskoristio svaki do jednoga.
Povreda je uvijek bila jednaka, po istoj se rani kopalo istim zahrđalim čavlom i tek što bi mi dao da uhvatim zraka, tjerao mi je glavu pod vodu ponovno.
Jednako štokholmskom sindromu, naučila sam voljeti sve njegove metode, naučila sam napamet što slijedi iza svakog njegovog pokreta, naučila sam izazvati buru njegovog bijesa jer nisam podnosila kada je između nas bilo mirno.
Kada je između nas bilo mirno, moja je duša tražila više, tražila je još, budila me noću uvijek u isto doba, šapćući mi - otvori oči.

Otvaranje očiju došlo je spontano, ni sama ne znam kako mi je palo na pamet da na komad papira napišem sve te naše cikluse ispadanja iz kolosijeka i dok sam gledala u to crno na bijelo, postalo mi je jasno.
Mi i dalje plešemo na istu, dosadnu pjesmu. Mi se i dalje vrtimo u jednom te istom krugu i budem li željela još jednom pobjeći od toga, onaj neki odozgor će nas vratiti točno tamo gdje smo stali. I sve će ispočetka jednako boljeti dok jednom potpuno ne otupim.

Napisala sam svaku izgovorenu riječ kojom me ikada bolio, napisala svaki osjećaj, svako sjećanje vezano uz to i odahnula. Imam tri rane. Tri iste rane, tri uzorka mojeg ništavila, tri zida plača na duši sakrivena iza dobro namještenog osmijeha. To mi, znači, radiš dok me gledaš kako ne mogu više. To hoćeš? Da ja budem dobro pa da mi više ništa ne možeš i da probudiš onaj ostatak moga inata pa da iz tog urođenog prkosa zaustavim ovu vrtnju...

Oznake: trigeri

Stvar sa blizanačkim dušama nije neki romantični klišej kao iz hollywoodskih filmova, to nisu doživotne ljubavi, srodne duše koje žive sretno ever after... Stvar sa blizanačkim dušama je , zapravo, nimalo romantičan put ka samom sebi, ka neuvjetovanoj, božanskoj ljubavi, dosezanju potpunog balansa unutar sebe, dva polariteta vlastite energije.

Stvar sa blizanačkim dušama je ta da su to dvije osobe sa polovicama duše na identičnim frekvencijama koje zrcale jedna drugu. Pogledati u svoje drugo pola je gledati u sebe u onim višestrukim ogledalima po shopping centrima dok nakon zime isprobavaš kupaći kostim. I usput se ne prepustiti očaju.

Put na koji će te poslati to tvoje drugo pola jednak je paklu kakvim ga je Dante opisao. Konekcija ne nestaje. Ni šutnjom, ni godinama, ni razdvojenošću. Ni nikakvom salvom riječi izgovorenih iz straha i gorčine.
To je kao da negdje u svijetu šeta pola tebe, a ti se i dalje osjećaš cijelim u svom malom kutku svemira.

Na internetu postoji gomila članaka koja navodi koji su znakovi sretanja svoje polovice sebe samog. I tako se lako prepoznati s nekim u skoro svakoj od tih stavaka.
Al jedno je neminovno- ili jesi ili nisi.
Moj Netko je možda bio samo katalist za stvari koje ću učiniti sama sa sobom nakon što sam dugo mislila da sam osuđena na vječno voljenje baš i jedino njega, iz daleka, iz prikrajka.

On će u jednom trenutku okrenuti leđa i negirati svaku i najmanju konekciju ne znajući da mi je baš on pomogao da naučim voljeti bez uvjeta i očekivanja.
Biti sretna jer je on negdje, bez mene, sretan. Uvijek voljeti njega bez ikakvih očekivanja što bi on trebao ili mogao učiniti. Voljeti ga potpunog i cijelog, točno onakvim kakav je i kakvim se predstavlja, a vidjeti kroz sve njegove napukline.
I zauvijek mu držati fige.

Jer me tjerao da se borim. Za život. Za zrak. Za samu sebe.

Uvijek je i iznova udarao baš po onim malim zakrpama na mojim zidovima, ostavljajući me svaki put da se osjećam nevoljeno, zaboravljeno, nevažno i nedostatno.

Zakrpe kojima sam krpala svoje pradavne strahove, temeljito je lomio kao da mi govori- pogledaj u sebe.
I udarao je po istom mjestu, uporno i stalno dok mi još jedino nije preostalo da upravo to i učinim- zavirim izvana prema onom što čami u meni, iznutra.
I tu počinje. Borba za goli život protiv vlastitih demona. Priznavanje sebi samoj. Čupanje iz vlastitog polumraka nekakvih poluistina koje putem stvoriš. Na van. Na svijetlo.
Lutanje u kojem se tražiš, sa 4 banke na grbi ti se, molim te, još tražiš.
Ne. Ispravak netočnog navoda - ti se konačno nalaziš.

Jer stvar sa blizanačkim dušama je u suštini vrlo jednostavna. Moraš voljeti. Ljubav je jedini pokretač, jedina energija na ovom svijetu zbog koje čovjek čini ali baš sve. I isprva ćeš, naivno upadajući u nekakav klišej o besmrtnoj i vječnoj ljubavi, raditi na sebi. Taj rad na sebi je toliko jedna zbunjujuća stvar, jednako zbunjujuća kao i kad ti kažu- moraš voljeti sebe.
Daj, jebote, kako se to radi? Kako se to voli sebe?
Pa još malo lutaš od nemila do nedraga, od Osha do Hicksa, od Aristotela do Doreen Virtue pa natrag. Isprobavaš tehnike, igraš se mislima, papirom i olovkom, dok ne klikne. Dok nešto savršeno ne klikne unutar tebe i doživiš onaj profesor Baltazar moment samootkrivenja.
Znači to je. Dobro. Ako si ti ja i ako sam ja ti, onda mi ne preostaje ništa drugo nego da volim sebe onako kako bih tebe voljela da si ovdje. Ne preostaje mi ništa drugo nego da nađem tu potpunost u sebi sama dok se zavaravam da sam jedino uz tebe nekako cijela. I to je sve.

Stvar sa blizanačkim dušama nije uopće ono što se misli. To je dobiti sebe natrag. Sebe u svoj svojoj potpunosti i svom svijetlu. Sebe blizu one univerzalne energije ljubavi koju će neki nazvati Bog. Sebe na svom putu koji se odjednom pred tobom razotkriva dok hodaš. I dok toliko strašno, do kosti, do krvi, na najjače voliš nekog drugog, ti zapravo baš tako voliš sam sebe.

Oznake: twin flames, blizanačke duše