Ako je izgovaranje nekih riječi zauvijek postalo moj osobni Mordor, ovo je ono šta slijedi poslije njega. Posljednji krug pakla kojeg baš nitko nije pošteđen.

Ja ne znam je li nam stečeno ili samo naučeno, ja ne znam ima li itko na ovome svijetu kome u gene nije ukucano da sve što voliš nestane, da svi koje voliš odlaze.
Ja sam u sebi dugo bila pomirena s činjenicom da ljudi koje ja volim, koji su cijeli jedan moj svijet, jedino koje znam i u čemu se snalazim, ovdje, kraj mene, samo kao knjiga na posudbi iz knjižnice preko puta. Ja sam znala pogledati u nekog, u trenutku kada smo umirali od smijeha na neku internu, s očima punim suza- I ti ćeš otići, jel'da?

Strah od napuštanja me nikada nije morio puno. To je jednostavno bilo tako, ugravirano negdje u mene, naslijeđeno od tko zna kojih predaka, pamtila sam im sve dobre stvari kojima su me zadužili, pamtila sam im lica i datume rođenja. Ljudi koje voliš uvijek budu dio tebe.

Jedina sigurnost koju sam imala na ovom putu bila je da se jedino s time znam nositi lako.

Triger koji je probudio moj naoko nepostojeći strah, bila je jedna usput izrečena rečenica, jedna mala, podmetnuta laž dok me se ne gleda u oči- "al' tebe ne dam".
U tom je trenutku u meni zavladao potpuni kaos misli, uragan nekakvog ludila koji je, kao ucviljena udovica molio- nemoj mi to obećavati, samo to nemoj...Nemoj da ti povjerujem da me nećeš pustiti i kad napravim sve da te natjeram da mi okreneš leđa.
Nemoj da još jedno ljeto provedem uz ogradu, kao prije trideset godina, čekajući automobil koji dolazi po mene da me vrati kući. Nemoj. Ljudi odlaze. Ljudi te ostavljaju u trenutku kad si najranjiviji, kad ih trebaš da te samo uhvate za ruku i bez riječi ti, jednim stiskom, kažu da će sve biti dobro.

Poslije, kada me ostavio iza sebe, kada je prestao razmišljati o meni, mene je boljelo samo to njegovo- ali tebe ne dam.
Nisam znala šta da radim s time, nisam znala kako uopće početi rad na tome da se i te boli riješim bez da se vratim u onaj stari, ukorijenjeni predložak gdje svi koje voliš odlaze od tebe.

Borila sam se za to da ne ode, prvi puta sam se u životu borila uopće za nekoga, kao da se hvatam za zadnju slamku spasa, kao da mi život o tome ovisi i na kilometre mirisala na očaj. Ako su bijele čarape na švapsku, mušku sandalu definicija za sigurnu kontracepciju, miris očaja je definicija za sigurni gubitak nekoga.
A nisam ga izgubila. Nikad. Bio je uvijek tu uz mene, češali smo se rame o rame dok smo hodali ulicom. U ovoj dimenziji života, on je otišao. U ovoj dimenziji života, ovoj ovdje na zemlji, on je svom snagom radio na tome da me izbriše iz misli. Ali on, na onoj frekvenciji duše, još je uvijek bio tu. U onoj višoj dimenziji gdje su nam se energije poklapale, razgovarao je sa mnom.
U strahu da sam potpuno luda počela sam pričati NeMirnoj kako mi zapravo razgovaramo u onoj paralelnoj stvarnosti iznad nas, kako ponekad hoda pored mene dok sama šetam ulicom i kako, kad padnem i slomim se, negdje u meni on izgovara riječi za koje sam znala da bi ih ionako izgovorio... Riječi koje je, tjednima kasnije, zaista i izgovorio.
Rekla sam joj kako sam jednom, potpuno slomljena, u mislima ponavljala- trebam te- i on se odnekud stvorio, ispred mene, na ulici, na mjestu gdje nisam očekivala da bih ga srela.
Bojala sam se toga što se događalo, mislila da se događa samo meni, jednom nogom bila na putu da sama sebe prijavim u neku mentalnu instituciju, kad su mi u život počeli ulaziti ljudi koji su i sami iskusili slično, moja patetična gomila prekrasnih luđaka koji su puno prije mene razumjeli kako se život odvija na nekim energetskim razinama koje su meni bile sulude i strane.

S ljudima koji su oduvijek tvoji vezan si zauvijek. Postoji neka fina, energetska spona koja vas veže. Spona koje su tek neki svjesni, spona koja ne da da odlutate daleko, spona koja vas vraća kao kad nategneš praćku da ispališ šprih.
Ljudi koje voliš nikada ne odu od tebe jer ne mogu, njih nikada ne gubiš. U tebi su i samo čekaju da ih nađeš. U srcu, u kostima, iznutra.

Oznake: trigeri