Marketing
Homo autenticus vulgaris
Cijeli me život mučila laž. Nisam je podnosila, nisam se služila njome, radije sam prešućivala nego da lažem, bila sam pretjerano istinoljubiva i vječito u potrazi za nečim što se skriva između redova.
Moja najveća laž, moje najglasnije prešućivanje istine me sustiglo danas, odabralo me k'o što grom odabere krošnju u koju će udariti, spustila sam jedaći pribor i oči su mi istog trena promijenile boju.
Preda mnom je stajao još pun tanjur, a ja sam bila do grla sita.
Odluka koju sam jednom donijela, koja mi je razarala utrobu, koja me parala po svim šavovima sa kojima sam se držala nekako skupa i koja je služila kao moje najveće opravdanje za neke suze ljetos na prepunoj terasi kafića- upravo me ujela za guzicu.
Pred samom sobom ja sam štitila nekog, ja sam štitila sebe, imala sam savršeno složenu rubikovu kocku u glavi ali one šarene, uredno posložene kockice su otpadale sa nje i remetile fino posložen mozaik moje šutnje.
Ako sam išta naučila na ovom putu to je da moram biti ja, da moram biti autentična, da pokažem svijetu tko sam i ne skrivam se iza nikakvih paravana. Da budem ranjiva i jasna.
Dugo me mučilo je li slabost hodati uokolo sa srcem na rukavu, hodati uokolo sa jasno vidljivim ožiljcima, dati do znanja svima i svemu gdje sam najtanja i tako zauvijek izgubiti prednost stojeći potpuno gola.
Ja sam morala biti istina ako sam htjela biti ja.
A onda opet, postojale su moje prešućene istine i netko kome ih nisam mogla izreći praveći se da njega štitim od njega samog, dok sam, zapravo, štitila samu sebe.
U toj potrazi za vlastitom autentičnošću, u tom shvaćanju da je potpuno u redu biti ono što jesi, biti ranjiv i krvav ispod kože povremeno sam i pretjerivala. Izgovarala sam na glas apsolutno sve što mi je padalo na pamet i lijepe i ružne stvari, prepuštajući drugima da rade sa time šta hoće, zatvarajući time svoj krug da je u redu biti zbunjen i ranjiv i preplašen, u redu je ponekad ne znati koji ti je idući korak, u redu je voljeti i zapravo ne znati da li uopće voliš ili je navika ono za što se držiš, doći ćeš jednom do rješenja i sve će opet biti dobro jer hoće. U redu je stajati ovako gol pred nekim , dati do znanja tko si zapravo i pustiti ljude koji su ti važni da provire iza tvojih zidova, unutra.
To je, zapravo, jedina istina- da ti budeš svoje svijetlo i da ti budeš ti. To je ta autentičnost, taj cijeli svemir što imaš u sebi dok stojiš i napokon shvaćaš – ti mene još uvijek malo boliš.
Post je objavljen 17.05.2017. u 14:35 sati.