samo misli

... da sami sebi budete dragi i da ni na jedan trenutak ne zaboravite koliko ste jedinstveni i osobiti;

da uživate u svakom trenutku svakog pojedinog dana, ili da u svakom danu otkrijete barem jedan trenutak koji će vam taj dan učiniti posebnim;

da ne zaboravite cijeniti prirodnu ravnotežu koja će pred vas postavljati izazove zbog kojih ćete naučiti više uživati u lijepim trenucima;

da imate oko sebe drage ljude koji će vas razumjeti i biti uz vas kad god vam zatreba savjet, potpora ili zagrljaj;

da u svojoj blizini imate neku dragu osobu koja vam je jako, jako važna i koju ćete svaki dan voljeti više nego jučer i manje nego sutra i koja će jednako toliko voljeti i vas;

da imate dovoljno vremena za sebe i za uživanje u stvarima koje vas ispunjavaju i nadahnjuju;

da budete zdravi i da se dobro osjećate u vlastitoj koži;

da ne zaboravite sanjati i da ne odustanete od tih snova ni onda kad vam se učine neostvarivima;

da imate sve što vam je doista potrebno i da ne kvarite to obilje željom za 'imanjem' više od toga;

da budete kreativni, topli, hrabri, sućutni, odlučni, vedri, mazni, luckasti, iskreni, rječiti, strasni, brižni i zavodljivi koliko sami želite;

da se dobro i ugodno osjećate u ovom našem zajedničkom virtualnom kutku te da u njemu dobijete baš ono što od njega očekujete i što vam je potrebno.

Vaša Uspomena

Da se ponovno rodim, izabrala bih za mjesto svog rođenja mali uzmorski grad u srednjoj Dalmaciji.
Ne bih se rodila sama. Imala bih brata blizanca kojeg bih pustila da još koji sat uživa u maminom trbuhu dok ja za oboje izviđam kakva je situacija u vanjskom svijetu. Postojanje tog brata tjeralo bi me da dokazujem da sam jedno, bez obzira na činjenicu da sam se rodila udvoje.

Živjela bih u staroj kamenoj kući u kojoj se osjeća dah prošlosti i satima bih se zabavljala vizualizirajući život njezinih bivših stanara. Na tim bih slikama gradila svoje vlastite priče dok ne naučim čitati i dok ne počnem čitati tuđe.
Puno bih vremena provodila uz more. More bi bilo moja najmilija igračka i moja zvučna kutija iz koje izvire uvijek drukčija čarobna melodija. Kad nitko ne čuje, razgovarala bih s morem o svojim najhrabrijim snovima, onima koji se nikome ne govore.

Onda bih, da se ponovno rodim, krenula u školu s čijih se prozora mogu vidjeti brodovi koji pristaju u luku i iz nje isplovljavaju. Naučila bih čitati i zavoljela bih knjige ljubavlju koja nikad ne bi prestala. Čitala bih do dugo u noć, u zabranjene sate, s baterijskom svjetiljkom ispod pokrivača. U žućkastu bilježnicu sa širokim crtama pisala bih djetinje dnevničke zapise o svemu onome što se događa tamo unutra, gdje drugi nemaju pristupa. Prijateljevala bih s riječima i dok šutim, njegujući svoje male skrivene svjetove koje ni sebi samoj ne znam ispričati.

Onda bih se počela zaljubljivati. Ne bih se zaljubljivala često, ali uvijek bi to bilo beznadežno i neostvarivo. Onako mladenački smjelo primjećivala bih najnedostižnije i najneosvojivije dečke kako bih, potresena ljubavnom patnjom, imala što bolje nadahnuće za svoje djevojačke stihove. I hodala bih s dečkima u koje nisam baš jako zaljubljena, tek toliko da istražim kako je to držati nekoga za ruku ili ljubiti se s nekim, pripremajući se za ono veliko što dolazi kasnije.

Imala bih najbolju prijateljicu koja bi se zvala isto kao i ja. Kad bismo prolazile gradom, svi bi nas pozdravljali jednim imenom, u množini. Jedna drugoj pričale bismo svoje tajne i proricale blistavu budućnost i ostvarenje svih zasanjanih snova. Onda bismo upisale isti studij u različitim gradovima i pisale jedna drugoj duga pričalačka pisma u kojima bismo međusobno spašavale detalje vlastite mladosti.

Da se ponovno rodim, studirala bih nešto što ima veze s knjigama, kako bih se još tješnje mogla s njima povezati i okružiti. Učila bih kampanjski, u zadnji čas pred ispit, jer bih puno vremena ulagala u siromašna studentska druženja koja bi obilježavale kvazifilozofske rasprave uz puno lošeg vina i jeftinih cigareta.

I sigurno bih jako voljela pjevati, a glazba bi mi zamijenila onu zvučnu kutiju koju bih samo geografski napustila i ostavila u zavičaju.

A onda bih se istinski zaljubila. Onako zauvijek i kompletno. Bježala bih s predavanja da budem s njim koji sat više jer bi mi ono što on govori bilo daleko važnije i značajnije. Pisala bih mu duga zavodnička pisma čak i kad je u blizini jer ne bih znala izgovoriti sve ono što osjećam. Zbog njega bih tražila u sebi ono najbolje kako bih ga mogla uvjeriti da je dan bez mene izgubljeno vrijeme. Privijala bih se uz njega noću i osluškivala ritam njegova disanja dok spava, a danju bih mu provlačila prste kroz kosu i grlila ga vedrinom. I tako godinama. Uspio bi me uvjeriti da sam posebna, a ja bih njega uspjela uvjeriti da me on čini takvom. I obratno.

Dakle, da se ponovno rodim, sve bih učinila kao i prvi put. Sve, od prvih riječi do otkrivanja ljepote majčinstva. Baš sve bi bilo isto osim one jedne činjenice koje u tom 'ponovnom životu' ne bi ni bilo jer bi linija života bila dovoljno duga da prati liniju ljubavi. Zato katkad mislim da bi bilo lijepo roditi se ispočetka.

Tko zna, možda bih u tom drugom životu nešto gadno zabrljala. Možda sam već gadno zabrljala i u ovom. Ili u nekom prošlom, kojeg se nikako ne mogu sjetiti. A od svih tih potencijalnih života čini mi se izvjesnim samo ovaj sadašnji, u kojem moram još puno toga reći i napraviti. Ako ne stignem baš sve, učinit ću to kad se ponovno rodim :-). Tamo, u malom uzmorskom gradu u srednjoj Dalmaciji.

Vrijeme me na trenutke uspijeva prevladati. Zadnjih se dana osjećam kao da rastuće tkivo mojih obveza i aktivnosti prerasta tu strogo omeđenu i nepromjenjivu dozu vremena koja mi je na raspolaganju i kao da će šavovi vremena popucati pod silinom svega što u danu moram učiniti. Ne stižem pisati, a teško mi je ignorirati i odgađati stalnu potrebu da svoje misli upristojim u neke suvisle rečenice. No danas sam morala svratiti, barem nakratko. Morala sam zbog Prijatelja čija mi je blizina ljekovita i čije me postojanje čini bogatom. Iako svaku svoju rečenicu na neki način upućujem svima koji su mi bliski, pa i onima koji su mi srodni iako ih uopće ne poznajem, ovaj post posebno posvećujem dragim ljudima o kojima i ovdje moram progovoriti.

Moja prijateljica Žaba uselila je u subotu u svoj stan. Proslavili smo njezino useljenje u vlastiti prostor koji je tijekom zadnje tri godine, uz mnoga odricanja i napore, uspjela učiniti divnim i toplim mjestom za samostalan život. Ponosna sam na nju. I istinski sretna što je uspjela ostvariti jedan od svojih snova. Nimalo ne sumnjam da će ostvariti i sve one druge, koje još sanja. Bit će dovoljno ako joj poželim da nikad ne prestane sanjati jer znam da će, ako samo ustraje u snovima, ostvariti i sve one preostale. Jer Žaba je jednostavno takva – odlučna i nepokolebljiva. A takva je i kad su u pitanju prijatelji. Odlučna i nepokolebljiva u ljubavi i razumijevanju. Možete joj reći i ono što se ne biste usudili reći nikom drugom. Možete računati na njezino razumijevanje i onda kad vas nitko drugi ne razumije. Možete biti baš ono što jeste bez straha da ćete doživjeti osudu ili negodovanje. Hvala ti, Žaba. Prije svega zato što postojiš, a onda i zbog svega ostaloga. I molim te, vrati mi onu plavu zdjelu od rižota s kozicama :-).

Moj prijatelj Hlynur danas je otputovao u Ameriku na tri tjedna. Bila sam tužna što nisam uspjela otići na aerodrom da ga ispratim. Baš sam ga htjela prije tog puta zagrliti i praviti se da mi uopće nije važan i da me baš briga što putuje tako daleko. Hlynur spada u onu 'vrstu' s kojom se ne morate čuti tjednima, ali znate da je uvijek tu negdje i da ga možete nazvati kad god se poželite našaliti na svoj ili njegov račun. Jer to mu ide jednako dobro kao i razumijevanje koje osjećate čak i kad se on ustrajno trudi praviti se da vas uopće ne razumije. I za njega imam poruku: «Gledaj u nebo, Hlynur!» Samo, ovaj put ne gledaj u nebo kao inače, pitajući se što je na njemu tako neobično. Gledaj u njega kao u svod koji nas povezuje čak i na toj udaljenosti. I ne vraćaj se bez nekog suvenira dostojnog mog statusa u tvom emotivnom inventaru!

Moja prijateljica Sestrica ustrajno nadoknađuje sve moje propuštene pozive. Ma znam ja da se mi ne moramo ni čuti da bismo se razumjele i voljele, ali uvijek me razgali kad nazove. Svaki me put iznova gane svojom brigom, a sigurna sam da zna koliko često poželim s njom popiti prošek baš tamo, pred onim hotelom gdje su svjetiljke postavljene u more i gdje možemo gledati čudno osvijetljene ribe dok jedna drugoj prepričavamo stvari koje se drugima ne govore. Sretna sam što će provesti Božić s nekim koga jako voli i tko je doista zaslužuje. Drago mi je da smo i nas dvije 'zaslužile' jedna drugu jer Sestrica je moja najmlađa prijateljica koja je mudrija od većine starijih koje poznajem. To što dugujemo jedna drugoj gomilu nenapisanih pisama – to nije važno. Jer zapravo ih ispisujemo i onda kad ih ne pišemo.

Moja prijateljica Mišica ima običaj nekim čudom se naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Neki dan se našla na cesti baš iza mene, baš u trenutku kad sam trebala nekoga da me navede da prestanem plakati. Nazvala me, natjerala da skrenem i parkiram, odvukla me na kavu i, kao i obično, uspjela me čak i nasmijati, iako nije ni ona bila u puno boljem stanju od mene. Takva je Mišica. Navest će vas da se nasmijete problemu u oči i da pomislite kako je neumjesno biti tužan kad je oko vas toliko ljudi koji vas vole.

Ostaje mi još spomenuti sve one tihe srodnike čiju brigu i ljubav osjećam i kad je glasno ne pokazuju, ali koji su uvijek na neki svoj nenametljiv način blizu. I one koji mi pišu pisma u kojima uvijek otkrijem neki dodatan razlog da se osjetim posebnom, neki novi motiv za radost na koju sam bila zaboravila. I one čije prijateljstvo nije samo virtualno jer osjećam da me čitaju s ljudskom dimenzijom iz koje crpim puno više od pukog odjeka na svoje rečenice.

Zbilja se osjećam bogatom. I grlim sve one koji su 'skrivili' taj osjećaj, sve one zahvaljujući kojima ne poznajem pravo značenje riječi samoća.

Dosadilo mi je biti koncizna. Danas mi se ne ispisuju rečenice koje imaju početak i kraj, postovi koji imaju zaplet, razradu teme i zaključak, riječi oblikovane u neko suvislo i razložno misaono tkivo. Danas mi se baš baljezga.

Nisam ni u PMS-u, nisam u GNK-u, nisam u PTSP-ju. Negdje sam duboko u sebi samoj gdje vlada pomalo ugodan kaos nesnalaženja, plutanja i plivkanja na površini života. Negdje sam ispod, iznad ili između – ne znam gdje. Znam samo da nisam u sredini, gdje se ipak nekako najsigurnije osjećam i dobro snalazim. Zbrkana sam. Pomaknuta negdje u stranu, odakle pokušavam baciti pogled na samu sebe koju ne pronalazim. Ukratko – danas sam luda. Ne znam što hoću.

Prvo sam jutros kasnila na posao (što mi se inače ne događa). Onda sam skoro trknula autom vozača ispred sebe (što mi se inače ne događa) jer sam se zagledala u vlastite ruke na volanu. Pa sam na poslu nekoga zamalo oslovila krivim imenom (što mi se inače zbilja ne događa). Na putu kući kupila sam za jelo nešto što već imam u frižideru, ali sam zaboravila (ni to mi se inače ne događa). Vidjevši da je vrag odnio šalu, namjestila sam alarm na mobitelu da ne zaboravim svog sina dočekati s ručkom kad dolazi iz škole. (Ni to nije pomoglo jer su ih iz škole pustili sat ranije.)

Zapisat ću, za svaki slučaj, još neke dokaze svoje današnje neuračunljivosti jer bi mi se moglo dogoditi da sutra ni sama sebi ne povjerujem da sam ih odradila. Recimo, pojela sam cijelu čokoladu. (Što je za mene evidentni dokaz posvemašnjeg ludila.) Otprilike pedeset i šest puta preslušala sam jednu te istu pjesmu. S bijelim rubljem stavila sam u pranje modru majicu. Nekoliko puta nazvala sam krivi broj. Silom pokušavala otključati vrata uporno gurajući u bravu krivi ključ. Pitam koje sam sve još gluposti napravila a da ih nisam stigla ni registrirati. Nađem li ujutro čarape u mašini za pranje suđa, neću se nimalo iznenaditi.

Popodne sam prilegla nadajući se da će malo sna dovesti dan u red, ali kao da su se sva zvona ovog svijeta urotila protiv tog pokušaja da preskočim barem djelić dana u kojem nekako nisam znala sudjelovati. Nisu mi dali markirati ni jedan jedini trenutak.

Onda je u eter mojih sivih stanica dolutala hrpa nesuvislih misli koje tamo inače ne navraćaju. Recimo, misli o životu i djelu Žuži Jelinek. Ili misli o kamatama na stambene kredite. Pa misli o otiračima pred vratima. Kad sam počela iznebuha razmišljati o tome kako bi bilo da drvenariju u stanu premažem maslinovim uljem, shvatila sam da je bolje da danas ne poduzimam nikakve konkretne akcije. Osim možda pisanja novog posta. Jer vjerujem da ovdje, što god kažem, ne mogu napraviti nikakvu štetu, za razliku od stvarnog života u kojem bih danas mogla nešto ozbiljno uprskati.

Nije mi nimalo teško 'dijagnosticirati' zašto se tako dobro osjećam na blogu. On na tako praktičan i zanimljiv način ujedinjuje dvije moje apstraktne životne ljubavi – onu prema ljudima, i onu prema pisanoj riječi. Oduvijek sam, prilično tvrdoglavo i gotovo isključivo, inzistirala na vezi između Čovjeka i Riječi. Toliko isključivo da sam sklona pomalo nastranom vjerovanju da život u kojem čovjek nije za sobom ostavio neki pisani trag – i nije baš postojanje u pravom smislu te riječi.

Podatak o šest milijardi ljudi na svijetu za mene je podatak o šest milijardi različitih svjetova. Svaki čovjek jedan svijet. Svi su ti svjetovi potencijalno literarni. Ipak, mnogi se od njih nikad ne ispišu, nikad ne orječe, nikad ne dobiju svoj pisani 'dokaz' postojanja, ne računamo li bilješku o rođenju i smrti u matičnoj knjizi rođenih i umrlih.

Puno sam razmišljala o tome, oduvijek. Nije ni čudo da sam se na prvo čitanje do ušiju zaljubila u 'Enciklopediju mrtvih' Danila Kiša, pripovijest temeljenu na ideji da bi svaki čovjek trebao dobiti jednak tretman u povijesti. Fascinirala me misao o toj biblioteci u kojoj se zatekne junakinja priče – biblioteci u kojoj su u milijunima tomova Enciklopedije mrtvih do najsitnijih pojedinosti zabilježeni životi umrlih. U tom arhivu ljudskih sudbina zabilježena je svaka, pa i najsitnija pojedinost iz svakog pojedinačnog života – od imena biljke koju je netko ubrao, do knjige koju je volio, ulice u kojoj je stanovao ili boje neba u svakom danu u kojem se budio. Prelistavajući svezak Enciklopedije u kojem je opisan život njezinog oca, junakinja priče pronalazi veliku utjehu u tim bilješkama, i to ne samo zbog činjenice da joj je dostupan detaljan pregled života njezina oca, nego i zbog osjećaja da će i ona jednom, kad je više ne bude, imati svoj svezak u kojem će riječima biti 'spašen' čitav njezin život.

Ideja na kojoj je Kiš izgradio svoju priču oduvijek je u meni izazivala neku vrstu euforije. Tjerala me na groteskne asocijacije o postojanju malih pritajenih patuljaka koji odnekud iz prikrajka, sa sićušnim notesima, debelim naočalama i olovčicama iza šiljastih ušiju, prate i bilježe svaki trenutak našeg života. Bilo bi zgodno imati jednog takvog osobnog bilježnika koji bi umjesto nas vodio računa o tome da se naš život ispiše i osmisli riječima. No, budimo realni, patuljci bilježnici ne postoje. Želimo li ostaviti pisani trag, ostaje nam samo jedna opcija – da sami budemo kroničari vlastitog bivanja.

Možda tek jedna petina od šest milijardi ljudi na svijetu obavlja tu 'zadaću'. Neki to čine 'u izolaciji', računajući da će njihovi zapisi jednom, kad za to dođe vrijeme, doći u ruke onima kojima će nešto značiti. Drugi, kao vi ili ja, ostavljaju svoj pisani trag 'na javnom mjestu' i dijele svoja stanja, osjećaje i razmišljanja s drugima, u virtualnoj interakciji. Treći ispisuju priče dajući svojim likovima osobine koje na neki način govore i o njima samima. Četvrti se ispisuju u pismima bliskim ljudima ili arhiviranjem podataka o mjestima na koja su putovali. Neki čine sve to pa s vremenom 'svezak' njihovog bivanja postaje sve opsežniji, a ja vjerujem da se s tim opsegom povećava i njihov osjećaj da im život, barem na neki način, pobjeđuje prolaznost i zaborav.

Cijeli ovaj 'uvod' ispisala sam zato da objasnim zašto se, svaki put kad ulazim na www.blog.hr, osjećam kao da čitam i s drugima ispisujem Enciklopediju živih. Onih živih koji ostavljaju pisani trag. Iako ta naša 'enciklopedija' nikad neće završiti u koricama niti će imati svoj kataloški broj u nekoj prašnjavoj biblioteci, ona na svoj osobit način ipak postoji. Ništa u njoj nije kategorizirano, poredano ni usustavljeno kao u pravim enciklopedijama, ali njezina je draž baš u tom kaosu, u neredu različitosti kojemu svatko od nas daje svoj osobni pečat.

Volim je čitati, tu enciklopediju, jer mi ona približava barem jedan sićušni dio od šest milijardi svjetova mojih suvremenika.
Volim je i ispisivati s vama jer znam da moj životni svezak prelistava barem jedan sićušni broj od šest milijardi mojih suvremenika. Možda to nije jamstvo za pobjeđivanje prolaznosti i nadvladavanje zaborava, ali je sasvim sigurno izniman osjećaj – dovoljno snažan za ispisivanje i čitanje uvijek novih stranica našeg zajedničkog enciklopedijskog djela.