Vrijeme me na trenutke uspijeva prevladati. Zadnjih se dana osjećam kao da rastuće tkivo mojih obveza i aktivnosti prerasta tu strogo omeđenu i nepromjenjivu dozu vremena koja mi je na raspolaganju i kao da će šavovi vremena popucati pod silinom svega što u danu moram učiniti. Ne stižem pisati, a teško mi je ignorirati i odgađati stalnu potrebu da svoje misli upristojim u neke suvisle rečenice. No danas sam morala svratiti, barem nakratko. Morala sam zbog Prijatelja čija mi je blizina ljekovita i čije me postojanje čini bogatom. Iako svaku svoju rečenicu na neki način upućujem svima koji su mi bliski, pa i onima koji su mi srodni iako ih uopće ne poznajem, ovaj post posebno posvećujem dragim ljudima o kojima i ovdje moram progovoriti.
Moja prijateljica Žaba uselila je u subotu u svoj stan. Proslavili smo njezino useljenje u vlastiti prostor koji je tijekom zadnje tri godine, uz mnoga odricanja i napore, uspjela učiniti divnim i toplim mjestom za samostalan život. Ponosna sam na nju. I istinski sretna što je uspjela ostvariti jedan od svojih snova. Nimalo ne sumnjam da će ostvariti i sve one druge, koje još sanja. Bit će dovoljno ako joj poželim da nikad ne prestane sanjati jer znam da će, ako samo ustraje u snovima, ostvariti i sve one preostale. Jer Žaba je jednostavno takva – odlučna i nepokolebljiva. A takva je i kad su u pitanju prijatelji. Odlučna i nepokolebljiva u ljubavi i razumijevanju. Možete joj reći i ono što se ne biste usudili reći nikom drugom. Možete računati na njezino razumijevanje i onda kad vas nitko drugi ne razumije. Možete biti baš ono što jeste bez straha da ćete doživjeti osudu ili negodovanje. Hvala ti, Žaba. Prije svega zato što postojiš, a onda i zbog svega ostaloga. I molim te, vrati mi onu plavu zdjelu od rižota s kozicama :-).
Moj prijatelj Hlynur danas je otputovao u Ameriku na tri tjedna. Bila sam tužna što nisam uspjela otići na aerodrom da ga ispratim. Baš sam ga htjela prije tog puta zagrliti i praviti se da mi uopće nije važan i da me baš briga što putuje tako daleko. Hlynur spada u onu 'vrstu' s kojom se ne morate čuti tjednima, ali znate da je uvijek tu negdje i da ga možete nazvati kad god se poželite našaliti na svoj ili njegov račun. Jer to mu ide jednako dobro kao i razumijevanje koje osjećate čak i kad se on ustrajno trudi praviti se da vas uopće ne razumije. I za njega imam poruku: «Gledaj u nebo, Hlynur!» Samo, ovaj put ne gledaj u nebo kao inače, pitajući se što je na njemu tako neobično. Gledaj u njega kao u svod koji nas povezuje čak i na toj udaljenosti. I ne vraćaj se bez nekog suvenira dostojnog mog statusa u tvom emotivnom inventaru!
Moja prijateljica Sestrica ustrajno nadoknađuje sve moje propuštene pozive. Ma znam ja da se mi ne moramo ni čuti da bismo se razumjele i voljele, ali uvijek me razgali kad nazove. Svaki me put iznova gane svojom brigom, a sigurna sam da zna koliko često poželim s njom popiti prošek baš tamo, pred onim hotelom gdje su svjetiljke postavljene u more i gdje možemo gledati čudno osvijetljene ribe dok jedna drugoj prepričavamo stvari koje se drugima ne govore. Sretna sam što će provesti Božić s nekim koga jako voli i tko je doista zaslužuje. Drago mi je da smo i nas dvije 'zaslužile' jedna drugu jer Sestrica je moja najmlađa prijateljica koja je mudrija od većine starijih koje poznajem. To što dugujemo jedna drugoj gomilu nenapisanih pisama – to nije važno. Jer zapravo ih ispisujemo i onda kad ih ne pišemo.
Moja prijateljica Mišica ima običaj nekim čudom se naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Neki dan se našla na cesti baš iza mene, baš u trenutku kad sam trebala nekoga da me navede da prestanem plakati. Nazvala me, natjerala da skrenem i parkiram, odvukla me na kavu i, kao i obično, uspjela me čak i nasmijati, iako nije ni ona bila u puno boljem stanju od mene. Takva je Mišica. Navest će vas da se nasmijete problemu u oči i da pomislite kako je neumjesno biti tužan kad je oko vas toliko ljudi koji vas vole.
Ostaje mi još spomenuti sve one tihe srodnike čiju brigu i ljubav osjećam i kad je glasno ne pokazuju, ali koji su uvijek na neki svoj nenametljiv način blizu. I one koji mi pišu pisma u kojima uvijek otkrijem neki dodatan razlog da se osjetim posebnom, neki novi motiv za radost na koju sam bila zaboravila. I one čije prijateljstvo nije samo virtualno jer osjećam da me čitaju s ljudskom dimenzijom iz koje crpim puno više od pukog odjeka na svoje rečenice.
Zbilja se osjećam bogatom. I grlim sve one koji su 'skrivili' taj osjećaj, sve one zahvaljujući kojima ne poznajem pravo značenje riječi samoća.
Post je objavljen 20.12.2005. u 23:26 sati.