nedjelja, 22.06.2008.
Nogomet i ja iliti ipak je sve fizika....i matematika... iliti da li je moguće promašiti struku ako ne studiraš matematiku i fiziku....
 Imala sam u par navrata izvrsne inspirativne momente, ali lijenost je bila jača. No, svejedno, sad kad se naša repka spakirala za doma, uz ozračje repriziranja, analiziranja, polemiziranja, kritiziranja, filozofiranja i drugih –nja...ne čini mi se ništa logičnijim doli da Turci odnesu pobjedu. Pa, imaju u prosjeku barem tri centimetra i pet kilograma više od naše repke!!! I sama tekma je govorila tomu u prilog. Možda bi na nekoj drugoj planeti stvari sasvim drukčije ispale! Naime, bez ikakvog većeg upliva emocija, osim onih koje čovjek osjeća kad ima probavne smetnje, bilo mi je jasno da će logika vjerojatnosti – nikakva krivnja, zla kob ili nešto slično – zaigrati svoju kartu i da će propuštene prilike rezultirati – pobjedom Turaka. Jest da sam u nekom momentu pomislila da su zasigurno posegnuli i za tzv. nedopuštenim sredstvima – tipa, crna magija proročice neznamkakosezove, ali, pobogu, ne mislim da je potrebna velika mudrost i alkemičarsko i magično znanje da se prodre na web-stranice našeg Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija!!! A kad vidiš našeg herc-dečka... pa imam više sliku dvorskog svirača, recimo, lutnje, premda je izvrstan nogometaš!!! Nemam namjere pojašnjavati svoje mentalne sličice. One su ionako svojstvene svakom ponaosob! Um caruje, snaga klade valja. A mi smo ipak svi pod točkom G. Ma, štogod si sad bilo tko pomislioJ. I tu smo gdje jesmo. I pitam se, može li se izvan granica fizike, i uz koju disciplinu i samoodricanje, i može li baš svatko unatoč svemu tome? Nekako mi okolnosti govore da je dva i dva uvijek četiri, samo da nas buni koji pribrojnici u obliku dva su zapravo u pitanju. A zapravo je riječ o najobičnijoj dvojci – i ništa drugo. Svatko ima svoju dvojku. I premda je možda svijetu svega dosta, i premda je velika gužva u kaznenom prostoru, još uvijek ima mjesta za sve koji su tu. Svi smo mi Manning. Dobar je taj nogač! Jednostavan u svojoj suštini, kao i sve na ovome svijetu. Mislim da su stvari ispale upravo onako kako su trebale ispastiJ. Tko prvi, dreka mrvi ! (veoma snažna mantra!!!). Možemo mijenjati dimenzije svoga tijela – barem donekle, no, možemo li time pomicati granice uma? I zašto je to baš tako kako jest i zašto uloženo ne daje očekivani rezultat? Ovo su, da se razumijemo, retorička pitanja... Zaista, fizika je kraljica a matematika njezina prva dvorska dama. Sve ostalo je povijest . Ma gdjegod ona bila. |
srijeda, 04.06.2008.
Božja strela iliti Ilijina nebeska igraonica...
 Eh, jučer sam, za vrijeme nevremena, imala priliku ne samo vidjeti već i GLEDATI (potrajalo je to oko dvije sekunde) munju, i to ružičasto-ljubičaste boje, rekli bi neki - magenta. To je nešto kao boja cereka (v. početak teksta), ali munja je bila još malo ljubičastija, odnosno ljubičastoružastija. Kao da se i zakopala tamo gdje se odlučila isprazniti. Kako me samo oduševila!Magenta kao boja Ilije, dizajnera nebeskog seta! Povezuju je s kreativnošću, umjetnošću, trgovcem umjetnina. Igraonica se opet otvara:-). Kabooom!!! |
utorak, 03.06.2008.
Impact Day – iliti koliko smo daleko od pozitivnih civilizacijskih stečevina Zapada
|
Svake godine moj inozemni poslodavac priređuje dan koji svi posvećuju korisnom društvenom radu i pridonose zajednici. Riječ je u pravilu o suboti, u zamjenu za koju se dobiva slobodan dan. Riječ je također i o događaju kojem smiju nazočiti i članovi obitelji (pre)zaposlenih. Štoviše, to se i potiče. Tom prigodom je zanimljivo je promatrati ponašajne oblike raznih naroda i narodnosti, iz kojih se kvalitetno može iščitati gdje smo mi, Hrvati, na ljestvici osviještenosti kad je riječ o dobrotvornom radu (ne novčanim donacijama!). Hrvati, u čijim školama se ipak rijetko mogu vidjeti djeca s većim tjelesnim oštećenjima i manjim poremećajima u ponašanju, kao i slušnim aparatićima kako sjede u redovnim školama i prate redovni program. U školi koju pohađa moje dijete nema djeteta iz doma bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nisam vidjela ni invalidno dijete. Kao, škola ima stepenice, pa valjda zato. A mi bi se integrirali u Europu, a ne bismo integrirali nekoga tko odskače od prosjeka. Za to imamo previđene „posebne“ i „specijalizirane“ ustanove u kojima se „takva djeca“ lakše „socijaliziraju“ i s kojima rade „specijalizirani stručnjaci“ (koji u pravilu nakon pet do deset godina daju petama vjetra i ako imaju sreće i dovoljno znanja i umješnosti, osnuju privatnu kliniku, gdje svoje stručno znanje moraju srozavati i modificirati do besmisla jer bogat roditelj misli da novac rješava SVE). Jer učitelji „nisu osposobljeni“ za rad s djecom „s poremećajima“. Pa dok im se „da – da“. No, da iznesem ipak jedan presjek: Prvi Udarnički dan proveden je na čišćenju potoka u Maksimiru. U to doba, tu je bilo Amerikanaca, anglosaksonskog i azijatskog podrijetla, Kanađana, Slovaka, Poljaka, Južnoamerikanaca, Engleza, Belgijanaca, Bosanaca i – Hrvata, kao većine. Odaziv je bio najmanji na strani Slovaka i Poljaka (nula bodova), Hrvati i Bosanci su došli s udarničkim raspoloženjem, koje je kod većine pripadnika tih naroda ubrzo splasnulo, a najrevniji su bili Ameri i Belgijanci te Južnoamerikanci. Neki do te mjere da su skakali u potok ne bi li iz njega izvukli posječene grane koje je neki Hrvat bacio. O drugim gadostima koje smo nalazili neću govoriti, tek upozorenje da ne diramo šprice i da ih ostavimo. Jeli su se sendviči i pila bezalkoholna pića. Drugi udarnički dan proveden je u sađenju ruža u jednoj osnovnoj školi (zaboga, zar hrvatska škola nije u stanju mobilizirati svoju djecu!!!!). No, bilo je korisno. I lijepo. Za nagradu smo si mogli uzeti lonce divnih ruža za doma. Mješavina naroda je bila takva da su Hrvati bili u velikoj većini. Hrvatice su bile najrevnije, nakon što se neki Hrvat u indianajonesovskom stilu ispucao s mačetom u ruci. (Joj, moram sadit ruže!!! – misli Hrvat). Među zadnjima koji su otišli bili su – i opet – Južnoamerikanci i Englezi. Dobrano znojni i prljavi od prašine i zemlje i s pokojim žuljem na dlanu. Jeli su se sendviči i pila bezalkoholna pića. Treći Udarnički dan posvećen je djeci iz doma s neodgovarajućom roditeljskom skrbi. Vodimo ih, zajedno s našom djecom, u zoološki vrt. Treba ih gladiti, primiti za ruku, a svoje čeljade početi zorno i empirijski senzibilizirati na pojave koje su sve češće u svijetu, a i kod nas (gle, milo, to nisu djeca iz dokumentarnog ili igranog filma; to su ti prava djeca, znaš!), samo što su kod nas dobrano „institucionalizirane“. Jest će se sendviči i piti bezalkoholna pića. U Kanadi je takvom svrsishodnom RADU za zajednicu kod većine većih, OSOBITO DRŽAVNIH poslodavaca posvećen JEDAN ILI DIO RADNOG DANA SVAKI TJEDAN. A Hrvat – šuti ili da novce i bježi pa se skriva. I skriva i one druge. Kako hoch i edel!!! Zaista, imamo i previše plave krvi. Skroz je poplavila od stajanja. Pretvorila se u "šljivu". I to na nacionalnoj razini. |
