utorak, 08.07.2008.
Prije Picassa...
|
Sjedio je nasuprot, za kuhinjskim stolom, pričao polako, kao da se riječ iz riječi prelijeva... "Meni je more, onako, kad se nađeš u njemu..." dalje se ne sjećam teksta. A mislila sam da ću zapamtiti. No, u ono vrijeme nije bilo blogova. Bilo je duboke tuge u glasu i očima i kad su riječi zamrle... "...odjednom sam u te dvije 'obične' točke od očiju vidio užas životinje koja 'zove' upomoć", kazao je, vjerojatno opet istim sporim nizanjem, osvrćući se na Picassovu "Ženu s pijetlom". Satovi i Picasso, velika ljubav zamrla zbog duha koji je zaronio u plave dubine i praćenje vremena kroz ljubav prema satovima i slikama. Onim stvarnima. Nekima koje su začinjene oporošću stvarnog života. Možda i otuda strast prema podvodnom ribolovu. U vodi gdje si car careva s puškom i onaj koji određuje kada će biti zadnji tik-tak oradi. Jer, ovdje na kopnu, ne možeš određivati tik-tak nikome. Osim možda sebi. Iako, nisu mi strane te plavetne dubine, niti užas u očima. Zapravo, mislim da je sve što se tiče ovoga svijeta i čovjeka na njemu već odavno napisano. Premda sam imala na umu ispričati stvarnu priču. No, nisam ja nikakav pisac:-). Više sam kao bova. A radije bih bila balon. |
