utorak, 03.06.2008.
Impact Day – iliti koliko smo daleko od pozitivnih civilizacijskih stečevina Zapada
|
Svake godine moj inozemni poslodavac priređuje dan koji svi posvećuju korisnom društvenom radu i pridonose zajednici. Riječ je u pravilu o suboti, u zamjenu za koju se dobiva slobodan dan. Riječ je također i o događaju kojem smiju nazočiti i članovi obitelji (pre)zaposlenih. Štoviše, to se i potiče. Tom prigodom je zanimljivo je promatrati ponašajne oblike raznih naroda i narodnosti, iz kojih se kvalitetno može iščitati gdje smo mi, Hrvati, na ljestvici osviještenosti kad je riječ o dobrotvornom radu (ne novčanim donacijama!). Hrvati, u čijim školama se ipak rijetko mogu vidjeti djeca s većim tjelesnim oštećenjima i manjim poremećajima u ponašanju, kao i slušnim aparatićima kako sjede u redovnim školama i prate redovni program. U školi koju pohađa moje dijete nema djeteta iz doma bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nisam vidjela ni invalidno dijete. Kao, škola ima stepenice, pa valjda zato. A mi bi se integrirali u Europu, a ne bismo integrirali nekoga tko odskače od prosjeka. Za to imamo previđene „posebne“ i „specijalizirane“ ustanove u kojima se „takva djeca“ lakše „socijaliziraju“ i s kojima rade „specijalizirani stručnjaci“ (koji u pravilu nakon pet do deset godina daju petama vjetra i ako imaju sreće i dovoljno znanja i umješnosti, osnuju privatnu kliniku, gdje svoje stručno znanje moraju srozavati i modificirati do besmisla jer bogat roditelj misli da novac rješava SVE). Jer učitelji „nisu osposobljeni“ za rad s djecom „s poremećajima“. Pa dok im se „da – da“. No, da iznesem ipak jedan presjek: Prvi Udarnički dan proveden je na čišćenju potoka u Maksimiru. U to doba, tu je bilo Amerikanaca, anglosaksonskog i azijatskog podrijetla, Kanađana, Slovaka, Poljaka, Južnoamerikanaca, Engleza, Belgijanaca, Bosanaca i – Hrvata, kao većine. Odaziv je bio najmanji na strani Slovaka i Poljaka (nula bodova), Hrvati i Bosanci su došli s udarničkim raspoloženjem, koje je kod većine pripadnika tih naroda ubrzo splasnulo, a najrevniji su bili Ameri i Belgijanci te Južnoamerikanci. Neki do te mjere da su skakali u potok ne bi li iz njega izvukli posječene grane koje je neki Hrvat bacio. O drugim gadostima koje smo nalazili neću govoriti, tek upozorenje da ne diramo šprice i da ih ostavimo. Jeli su se sendviči i pila bezalkoholna pića. Drugi udarnički dan proveden je u sađenju ruža u jednoj osnovnoj školi (zaboga, zar hrvatska škola nije u stanju mobilizirati svoju djecu!!!!). No, bilo je korisno. I lijepo. Za nagradu smo si mogli uzeti lonce divnih ruža za doma. Mješavina naroda je bila takva da su Hrvati bili u velikoj većini. Hrvatice su bile najrevnije, nakon što se neki Hrvat u indianajonesovskom stilu ispucao s mačetom u ruci. (Joj, moram sadit ruže!!! – misli Hrvat). Među zadnjima koji su otišli bili su – i opet – Južnoamerikanci i Englezi. Dobrano znojni i prljavi od prašine i zemlje i s pokojim žuljem na dlanu. Jeli su se sendviči i pila bezalkoholna pića. Treći Udarnički dan posvećen je djeci iz doma s neodgovarajućom roditeljskom skrbi. Vodimo ih, zajedno s našom djecom, u zoološki vrt. Treba ih gladiti, primiti za ruku, a svoje čeljade početi zorno i empirijski senzibilizirati na pojave koje su sve češće u svijetu, a i kod nas (gle, milo, to nisu djeca iz dokumentarnog ili igranog filma; to su ti prava djeca, znaš!), samo što su kod nas dobrano „institucionalizirane“. Jest će se sendviči i piti bezalkoholna pića. U Kanadi je takvom svrsishodnom RADU za zajednicu kod većine većih, OSOBITO DRŽAVNIH poslodavaca posvećen JEDAN ILI DIO RADNOG DANA SVAKI TJEDAN. A Hrvat – šuti ili da novce i bježi pa se skriva. I skriva i one druge. Kako hoch i edel!!! Zaista, imamo i previše plave krvi. Skroz je poplavila od stajanja. Pretvorila se u "šljivu". I to na nacionalnoj razini. |
