ponedjeljak, 29.10.2007.
Znala sam...
|
... htjedoh ostaviti nekoliko komentara unaokolo, pa mi ne da proboj. Mora da je to zbog naših ministara i političara koji su se SAD sjetili pootvarat svoje blogove, a poznavajuć naciju, ma, nije bitno... Dobro da sam na svoj došla. Dobro sam si došla. Samo ne daj bože rata opet tu na Balkanu. Lako je Johnnyju pjevat "budi mi miran i dobro mi stoj" od tamo gdje je... Baš me zanima što bi s Balkanom kad bi se svi mi maknuli s njega. Tko bi koju šnitu. Ili sira kozjega u domaćem maslinovom ulju. S češnjakom. I pivskom štangicom. Ako dođe do rata, toga neće bit lako za imat. Sad mi je žao što sam postrugala mahovinu s terase. Mogla sam si izgradit atomsko sklonište pa ga kamuflirat s mahovinom. Iako bi me sigurno baš u tom trenutku zahvatio i snimio satelit Velkog brata ili Velkog medvjeda ili Velkog zida. Ili Velkog turbana. I svi bi odma znali da ja imam svoje privat-sklonište, i gdje. I što bih ja onda, jadna samohranamajka? Tko bi me onda spasio i s djetetom me na konju doratu preko mosta dugina prenio na drugu stranu gdje rastu grmovi ušećerenih jabuka, razgranate palme cicija-micija-na-šibici, sezamove pločice oblivene karamelom hrskaju pod golim stopalima i teku potoci limunade? Jel' da sam zalutala u Pinokija? Niš', idem pogledat jel' mi rastu magareće uši i rep i idem ia, ia, ia...claaalvhnylečvkčačln |
petak, 26.10.2007.
Koji put ...
|
...znam da mogu, al' mi se ne da. Koji put ne znam da mogu, pa sam tužna. Koji put mogu i hoću, ali nisam sigurna. Koji put nit' mogu, nit' hoću, al' sam opet ljuta. Koji put (lažem – često!) izgubim nit. Koji put mi je na dohvat ruke, al' mi ipak pobjegne. Koji put mi je isto tako na dohvat ruke, al' se ne mogu prestati čuditi. Koji put znam da ne mogu i baš mi je svejedno. A onda mi neki drugi put nije svejedno. Koji put hoću, ali ne znam kako. Koji put mi se čini da nema smisla. I onda svrnem pogled na mobitel i ustanovim da se opet ugasio. Pa pogledam na radio sa satom i skužim da mu je žica za napajanje olabavljena i da mi žmigaju nule u kombinaciji s 2. I onda se vratim u ovo vrijeme. Tu i sad. |
četvrtak, 25.10.2007.
Eto linka prema pojeziji...
|
http://www.popovaca.hr/ ... baš mi je razveselilo dan, he-he... Uzdravlje, Popovačo!!! Za slučaj da se sadržaj na linku promijeni, evo ipak pjesmice u originalu: ODA JESENI Kak prebiti cucki megle se vlečeju prek brega Bog zna kam… Stari pijanec, skoro slepi, v truloj kleti, sam, kak pes. Plesnivo lišće vetar odnaša, vrapci ščokaju kokošji drek. Čoravi maček, ofucani, grdi, na poceku dršće, betežen. Vrag ti jebi takvu lepotu. T-blog-matter |
ponedjeljak, 22.10.2007.
... evo, dajte ideje na temu
|
ŠTO BI SE SVE MOGLO RADITI NA TULUMU NA PALAGRUŽI, uzevši u obzir potencijalno velik broj sudionika? |
subota, 13.10.2007.
ZNATE KAJ SI JA KOJI PUT POŽELIM?
|
Eto, koji put si poželim da bude negdje neki tulum (ono, ko što ugledne firme organiziraju za svoje zaposlene diljem svijeta, recimo, u Riu, a može i na Palagruži) na koji bi došli svi blogeri koje ja čitam, pa da onda iz prikrajka promatram i pokušam dokučiti tko je tko. To bi me silno zabavljalo! Gigl, gigl... Naravno, riječ je o nejavnim ličnostima. Vesnu Š.-O. bi prepoznala. Unatoč svim navodnim zatezanjima. Al, ona mi je kul. Mislim da sposobnost sagledavanja nekoga i stanja u kojem on je dolazi s godinama. Sjećam se, jednom sam bila gotovo pa osupnuta komentarom jedne (javnosti poznate, ali nebitno za vas iako bitno za ovaj kontekst) osobe, za koju sam smatrala da me promatra isključivo u svjetlu posla, ono, ima manire i to... zna da nekaj znam itd. Nikad ne bih mislila da me skenira u tom smislu. I došla ja tako na mjesto radnje, zbigecana (u radnom smislu), našminkana, s profesionalnom facom na licu (mislim si ja), a on meni onako usput i nasamo - zbog čega sam tako tužna. Tu mi je narastao u očima kao čovjek do neslućenih visina. Iako ima poprilično nepoželjnih ponašajnih istupa inače. Znate ono - I can see behind your face, beyond your eyes. Koji put znaš. Baš znaš. I sjetim se ponekad tako ljudi koje vidim i koje nose neko takvo ozračje oko sebe, bar u trenutku dok su u mom vido- ili aurokrugu. I onda znam. I bez riječi sam. |
KAD TI JE TEŠKO...
|
... i kad jedva teret vučeš, uvijek ti netko, hej, sjedne na leđa, haj, da se nasučeš, nasučeeeš! I kad si sretan kao ptica, kao ptica prepelica, kao ptica lastavica, Da ti sreću ukrade, uvijek se nađe propalica, propalicaaa! Tonkica-Palonkica, frrrrr |
utorak, 02.10.2007.
DILEMA...
|
13. AKO ZAKASNIMO NA NASTAVU TREBAMO: B) POKUCATI I ISPRIČATI SE C) OTIĆI KUĆI |
