samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

srijeda, 30.11.2005.

AKO
... ste imali spolni odnos s nepoznatom osobom ili osobom za koju smatrate da bi mogla biti HIV -pozitivna
...ste intravenski uzimali drogu dijeleći pribor s drugima
...ste liječeni od spolnoprenosive bolesti ili hepatitisa
...vam je nedavno otkrivena tuberkuloza
...sumnjate u nesretni slučaj kad ste mogli biti zaraženi HIV-om (rukovanje tuđom krvlju)
...ste učinili piercing ili tetovažu u nesterilnim uvjetima
...ste imali spolne odnose s više osoba
...ste dulje vrijeme imali povišenu temperaturu nepoznatog uzroka
...imate uporne gljivične infekcije rodnice, herpes zoster koji se ponavlja ili upale u zdjelici
...ste dobili transfuziju u inozemstvu...

ONDA
...budite odgovorni prema sebi i svojem partneru i testirajte se na HIV besplatno i anonimno.
Testiranje se može obaviti u nekoliko hrvatskih gradova.

Danas o HIV-infekciji, HIV-bolesti i AIDSu ima jako puno literature. Iz one internetske izdvajam sljedećih nekoliko linkova:

HUHIV
HZJZ
AIDS
UN-AIDS
WHO

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a obilježava se po cijelom svijetu 1. prosinca svake godine kako bi se javnost upoznala s osnovnim činjenicama o toj bolesti. U mnogim gradovima dlijem naše zemlje ovih dana će se tribinama, štandovima, koncertima i drugim akcijama obilježavati taj dan s ciljem osvješćivanja i senzibiliziranja javnosti kako za potrebe i probleme HIV-pozitivnih, tako i za pravovremeno reagiranje kako bi se bolest suzbila.

Meni najprimamljivije događanje (za koje sam čula) je zagrebački koncert «Odluke mijenjaju život – testiraj se!» koji će se održati u Tvornici 1.12.od 20h. Cijena karte 30kuna. Nastupaju: Massimo, Urban&4, Elemental, Svadbas, Vatra, Ramirez, Hakoona Matata, Cota G4.

ponedjeljak, 28.11.2005.

Umjetnost zvana BB (biti budan).

Draga Poli, i tebi sretan početak Došašća, i svima koji Dočekuju.

Ono kaj sam danas htjela istaknuti na svojem komadiću netovskih prostranstava je poruka koju nosi prva nedjelja Došašća zato što je vrlo korisna za život svima. Naime, poruka "budni budite" ne znači da čovjek ne smije odspavati svojih sedam-osam sati dnevno nego da ne smije zaboraviti da nije gospodar vremena. Da ima budnu dušu. A to zahtijeva dost emocionalnog angažmana prema drugim ljudima i duhovnoga prema Bogu.
Ne čini li vam se da mi ljudi non stop čekamo vrijeme? Koja glupost. Kao da smo u poziciji da ga čekamo. Za sve biramo prave trenutke i izmišljamo razloge zašto bi to trebalo biti tada, a ne sada. A pojma nemamo što se sve može dogoditi do tog Tada. Pa kad propustimo nešto učiniti, onda se lupamo po lijepoj glavi i pitamo - a zašto nisam...
Znam po sebi da najviše od svega volim odgađati ispovijed. Joj, neću ovaj tjedan, moram se koncentrirati, razmisliti, naći dan kad nemam puno obveza... I onda se dogodi da se to čekanje oduži na dva mjeseca. I u to vrijeme osjećam čitavo vrijeme da imam potrebu otići, ali je mali crvek po imenu "čekaj trenutak" (odnosno - "nije ti toliko bitno") od toga često jači.
Tko ne voli odgađati odlazak liječniku?
Posjetu dosadnom rođaku koji je dobio prvo dijete?
Reći "oprosti" samo zato da vidiš kako će se situacija dalje razvijati?
...dalje nadopuniti po izboru.

Uglavnom, nismo budni ni za male stvari koje čine svakodnevni život, a koje treba pravovremeno učiniti. Isto tako nismo budni ni za one stvari koje se protežu malo dalje, u vječnost. Naša kultura ne dopušta nam da mislimo o npr.smrti. Previše obaveza. U što se pretvorio onaj carpe diem? Najofucanija uzrečica koja postoji. Tko to uopće živi?
Ne treba žaliti za vremenom koje je proteklo, a koje smo proveli spavajući zimskim snom. Ono se vratiti neće. Ali treba težiti promjeni, biti budan koliko god je to moguće. Da život ne prođe pored mene dok ja čekam "prave trenutke".
Sutra, first thing, idem na ispovijed.
Ajmo svi napravit nekaj u čast BB-umjetnosti.

I slobodno se onda dođete tu hvalit time :-).

utorak, 22.11.2005.

O Došašću, žderanju i čekanju savršenog muškarca.

Tak sam si to nekad pjevala. Nemrem da ne budem sentimentalna, razdragana, puna emocija kad napokon vidim da pada snijeg u tjednu kad čekam Došašće. Prošle je zime prvi put pao kad ono? U veljači? Jasno da je ovaj bio tek pokusni, ali daje mi nadu da će biti bijeeeeeli Božić...
Općenito je ovo doba godine kad sam najsretnija. Ma, volim ja i ljeto, i proljeće i jesen, ali prosinac - zornica, kuhano vino, škripa snijega pod nogama, onaj osjećaj koji te obuzme kad izvana gdje je -3 uđeš u kuću gdje je +22...

Čitala sam jučer na Iskonu (i napisala post, dok ga debilni server nije progutal) da je održano prvenstvo u žderanju hamburgera i prvi je čini mi se pojel oko 65 mini hamburgera u nekoliko minuta. Postoji sport žderanje! Nevjerojatno odvratno.

A ovo niže prikazano jasno demonstrira što se događa sa ženama koje iščekuju savršenog muškarca.

četvrtak, 17.11.2005.

Ususret 18.11. - priznanje heroju

Njegov grob ne ističe se u gomili, tek je jedan u nizu... Ali za mene je jedno od mjesta koja ne zaboravljam posjetiti kad god sam na Mirogoju, zapalim svijeću i nekoliko minuta razmišljam u tišini o onome što je bio i što za mene predstavlja. Nikad ga nisam vidjela, ali iza njega ostala su njegova djela. Dovoljno snažna da ga, ovako, "na neviđeno", zaista zavolim. Jer nema u njemu ništa mržnje... Nisu političari stvarali Hrvatsku, oni su stvarali sebe. Nju su stvarali ljudi poput Siniše...

Netko je dirao tvoje parkove...

Oni, koji su se za njih borili, neka počivaju u miru... a Grad, i svi gradovi - neka žive. Također - u miru.

utorak, 15.11.2005.

Ususret 18.11. - jedna crtica iz života.

Imala sam tek navršenih sedam godina. Tata je bio na ratištu, povremeno se javio ali nikad nije rekao gdje je jer nije smio. U to vrijeme spremali smo kruh u zamrzivač, a jeli samo crni jer za bijeli nije bilo novca (sad ga ne jedemo jer više deblja :-). Povremeno se družili u skloništu zgrade, i koliko se sjećam rata, mogu reći da su mi trenuci u skloništu ostali u najboljem sjećanju. Jeli smo zajedno, igrali se, pričali, dijelili krevete...
Mama je jednom pod općom opasnosti i po mrklom mraku u gradu (jer sva su svjetla bila pogašena) hodala pješice od posla do nas doma...a to je stvarno, stvarno daleko... Svi su joj govorili da ne smije nikamo ići, neka ostane u skloništu na poslu, ali nikog nije slušala... Odlučila je da mora doći do nas. Nigdje nikoga nije bilo po cesti, doslovno je tapkala u mraku, ali znala je da smo sami buraz i ja i da je trebamo. Sjećam se da smo bili u skloništu i ja sam dobila napadaj panike jer mame nije bilo tamo a sva druga djeca su imala svoje mame pored sebe...neki i tate, i bake. A brat i ja nikoga.
Onda sam je, već potpuno crvena od plača i izmoždena, ugledala na vratima prostorije, moju mamu. Toga se točno sjećam - mislim da mi nikada neće moći biti ljepša nego onda kad sam je ugledala, jer sam je najviše trebala...

I sjećam se kad sam prvi put nakon dugo vremena (moglo je biti i samo par dana, sporo su onda prolazili) vidjela tatu na vratima našeg stana. Došao je nakratko, tek da nas vidi, istušira se i pojede nešto. Sjećam se da ga u prvi mah nisam prepoznala - bio je zarašten sasvim, kosa se spajala s bradom i brkovima :-) A tata nikad, ni prije ni poslije, nije nosio ni brkove ni bradu :-)

Mi smo imali sreću da se, nakon rata, naša obitelj ponovno vratila u svakodnevni život. Ponovno smo se okupili i došla su bolja vremena. Ali ima obitelji koje nikada više nakon rata nisu okupljene...uvijek se sve prelama preko leđa malih ljudi... Čak i od onih koje jesu okupljene, brojne su disfunkcionalne, uništio ih PTSP, alkohol, sve odvratne poslijeratne nedaće o kojima se danas tako nerado priča... A tako ih se rado podcjenjuje...
Danas sam zahvalna što smo ja i moji najdraži preživjeli rat i što smo imali priliku nakon njega normalno izgraditi svoje živote i krenuti dalje...

ponedjeljak, 07.11.2005.

Danas jedna anketa.

Evo baš gledam Big Bradera, ona Daca mi je tak draga ženska. Mislim, nije da ima šanse da digne milijun, al ja bi ga njoj dala bez beda. Tak je sva zbunjena, mirna, plaha, simpatična, dobra. Uopće ne znam kak to da su nju stavili u cijelu priču, ja bih je smjestila na planetu Teletabis :-)

Ovih se tjedana povremeno igram doktora po bolnici, prešetavam se od sobe do sobe, pitam, odgovaram i sve nekako aktivno studiram. Po prvi put sam pregledavač, a ne pregledana. Nije da sam puno u životu hodočastila po bolnicama, ali skupi se iskustava s raznih pregleda obiteljskog liječnika, pa ginekologa, pa zubara, pa okuliste i tak...i uvijek se nekak osjećam šugavo, taj osjećaj da te netko pregledava s namjerom da pronađe nekaj kaj ne valja, ne? E pa sad kužim da i pregledavaču uopće nije lako. Mislim, s vremenom se i jedna i druga strana priviknu na svoju ulogu, al ja se još u tu svoju novu nisam ufurala pa onda primjećujem neke stvari koje ću, nadam se, uskoro prestati analizirati.

Čovjek gleda u mene i bez beda odgovara na sva moja pitanja, imam osjećaj da bi dubio na glavi kad bih mu rekla da to učini. Dosta moćna pozicija. Bez pogovora se skidaju, oblače, saginju, pa pomiču, pa prave grimase, sve. Mislim, nekako me to uhvatilo nespremnu. Nije da mi se ne sviđa, u redu je, možda čak i bolje nego sam očekivala. Mislim da je ljudima ugodno sa mnom (koliko to može biti s obzirom na poziciju).

Ali ono što je najbolje od svega je kad postavim neko pitanje sasvim na mjestu, pa kad još dobijem potvrdan odgovor, eeee to je totalno guba jer znaš da dobro povezuješ stvari. Onda se nekak osjećam da je okej to kaj sam tu, da bih mogla biti dobra u svojem budućem poslu, to mi je super. U vezi posla tri su mi stvari bitne:
1. da ga volim
2. da sam dobra u tome što radim
3. da mi omogućuje dostojanstven život.

Okej, najčešće i volimo stvari u kojima smo dobri, tako da bi se točke jedan i dva mogle zajedno napisati. Ali uvjerila sam se dosad nekoliko puta da ljudi koji nešto jako jako vole i žele jednostavno ne mogu dobro obavljati. Tužno.
Tako i kod medicine, položen prijemni i još par ispita ne mogu garantirati da si nadaren za taj posao. Sada prvi put dobivam naznaku da možda imam neku žicu za ovu profesiju i dobro se osjećam zbog toga :-)

Svaki čovjek zaslužuje priliku da poslom kojeg voli i zna raditi napravi sebi dobro i doprinese boljitku zajednice. Naravno, sve su rjeđi oni koji to mogu i ostvariti. Bez posebnog razmišljanja mogu nabrojati desetak ljudi koje poznajem, a koji ne vole svoje radno mjesto.

Pa vas pitam: volite li svoj posao?

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada

Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.