Imala sam tek navršenih sedam godina. Tata je bio na ratištu, povremeno se javio ali nikad nije rekao gdje je jer nije smio. U to vrijeme spremali smo kruh u zamrzivač, a jeli samo crni jer za bijeli nije bilo novca (sad ga ne jedemo jer više deblja :-). Povremeno se družili u skloništu zgrade, i koliko se sjećam rata, mogu reći da su mi trenuci u skloništu ostali u najboljem sjećanju. Jeli smo zajedno, igrali se, pričali, dijelili krevete...
Mama je jednom pod općom opasnosti i po mrklom mraku u gradu (jer sva su svjetla bila pogašena) hodala pješice od posla do nas doma...a to je stvarno, stvarno daleko... Svi su joj govorili da ne smije nikamo ići, neka ostane u skloništu na poslu, ali nikog nije slušala... Odlučila je da mora doći do nas. Nigdje nikoga nije bilo po cesti, doslovno je tapkala u mraku, ali znala je da smo sami buraz i ja i da je trebamo. Sjećam se da smo bili u skloništu i ja sam dobila napadaj panike jer mame nije bilo tamo a sva druga djeca su imala svoje mame pored sebe...neki i tate, i bake. A brat i ja nikoga.
Onda sam je, već potpuno crvena od plača i izmoždena, ugledala na vratima prostorije, moju mamu. Toga se točno sjećam - mislim da mi nikada neće moći biti ljepša nego onda kad sam je ugledala, jer sam je najviše trebala...
I sjećam se kad sam prvi put nakon dugo vremena (moglo je biti i samo par dana, sporo su onda prolazili) vidjela tatu na vratima našeg stana. Došao je nakratko, tek da nas vidi, istušira se i pojede nešto. Sjećam se da ga u prvi mah nisam prepoznala - bio je zarašten sasvim, kosa se spajala s bradom i brkovima :-) A tata nikad, ni prije ni poslije, nije nosio ni brkove ni bradu :-)
Mi smo imali sreću da se, nakon rata, naša obitelj ponovno vratila u svakodnevni život. Ponovno smo se okupili i došla su bolja vremena. Ali ima obitelji koje nikada više nakon rata nisu okupljene...uvijek se sve prelama preko leđa malih ljudi... Čak i od onih koje jesu okupljene, brojne su disfunkcionalne, uništio ih PTSP, alkohol, sve odvratne poslijeratne nedaće o kojima se danas tako nerado priča... A tako ih se rado podcjenjuje...
Danas sam zahvalna što smo ja i moji najdraži preživjeli rat i što smo imali priliku nakon njega normalno izgraditi svoje živote i krenuti dalje...
Post je objavljen 15.11.2005. u 18:33 sati.