Evo baš gledam Big Bradera, ona Daca mi je tak draga ženska. Mislim, nije da ima šanse da digne milijun, al ja bi ga njoj dala bez beda. Tak je sva zbunjena, mirna, plaha, simpatična, dobra. Uopće ne znam kak to da su nju stavili u cijelu priču, ja bih je smjestila na planetu Teletabis :-)
Ovih se tjedana povremeno igram doktora po bolnici, prešetavam se od sobe do sobe, pitam, odgovaram i sve nekako aktivno studiram. Po prvi put sam pregledavač, a ne pregledana. Nije da sam puno u životu hodočastila po bolnicama, ali skupi se iskustava s raznih pregleda obiteljskog liječnika, pa ginekologa, pa zubara, pa okuliste i tak...i uvijek se nekak osjećam šugavo, taj osjećaj da te netko pregledava s namjerom da pronađe nekaj kaj ne valja, ne? E pa sad kužim da i pregledavaču uopće nije lako. Mislim, s vremenom se i jedna i druga strana priviknu na svoju ulogu, al ja se još u tu svoju novu nisam ufurala pa onda primjećujem neke stvari koje ću, nadam se, uskoro prestati analizirati.
Čovjek gleda u mene i bez beda odgovara na sva moja pitanja, imam osjećaj da bi dubio na glavi kad bih mu rekla da to učini. Dosta moćna pozicija. Bez pogovora se skidaju, oblače, saginju, pa pomiču, pa prave grimase, sve. Mislim, nekako me to uhvatilo nespremnu. Nije da mi se ne sviđa, u redu je, možda čak i bolje nego sam očekivala. Mislim da je ljudima ugodno sa mnom (koliko to može biti s obzirom na poziciju).
Ali ono što je najbolje od svega je kad postavim neko pitanje sasvim na mjestu, pa kad još dobijem potvrdan odgovor, eeee to je totalno guba jer znaš da dobro povezuješ stvari. Onda se nekak osjećam da je okej to kaj sam tu, da bih mogla biti dobra u svojem budućem poslu, to mi je super. U vezi posla tri su mi stvari bitne:
1. da ga volim
2. da sam dobra u tome što radim
3. da mi omogućuje dostojanstven život.
Okej, najčešće i volimo stvari u kojima smo dobri, tako da bi se točke jedan i dva mogle zajedno napisati. Ali uvjerila sam se dosad nekoliko puta da ljudi koji nešto jako jako vole i žele jednostavno ne mogu dobro obavljati. Tužno.
Tako i kod medicine, položen prijemni i još par ispita ne mogu garantirati da si nadaren za taj posao. Sada prvi put dobivam naznaku da možda imam neku žicu za ovu profesiju i dobro se osjećam zbog toga :-)
Svaki čovjek zaslužuje priliku da poslom kojeg voli i zna raditi napravi sebi dobro i doprinese boljitku zajednice. Naravno, sve su rjeđi oni koji to mogu i ostvariti. Bez posebnog razmišljanja mogu nabrojati desetak ljudi koje poznajem, a koji ne vole svoje radno mjesto.
Pa vas pitam: volite li svoj posao?
Post je objavljen 07.11.2005. u 21:40 sati.