Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili, prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Njegov grob ne ističe se u gomili, tek je jedan u nizu... Ali za mene je jedno od mjesta koja ne zaboravljam posjetiti kad god sam na Mirogoju, zapalim svijeću i nekoliko minuta razmišljam u tišini o onome što je bio i što za mene predstavlja. Nikad ga nisam vidjela, ali iza njega ostala su njegova djela. Dovoljno snažna da ga, ovako, "na neviđeno", zaista zavolim. Jer nema u njemu ništa mržnje... Nisu političari stvarali Hrvatsku, oni su stvarali sebe. Nju su stvarali ljudi poput Siniše...
Netko je dirao tvoje parkove...
Oni, koji su se za njih borili, neka počivaju u miru... a Grad, i svi gradovi - neka žive. Također - u miru.