Frizeraj na kraju svemira

subota, 26.06.2010.

PROBUĐENA SAVJEST (BOLJE IKAD...)

Nedavno je moje dijete prvi put u životu bilo stvarno bolesno. Mislim, ništa neuobičajeno, nekakva viroza, ali trajala je prilično dugo i četiri dana joj nismo nikako uspijevali skinuti temperaturu sa 39-40 stupnjeva... (za one koji ne znaju: to uključuje buđenje otprilike svaka dva sata, nasilno guranje ibuprofena u usta špricom, pa mala noćna tuširanja... ihajhaj...)
Ne znam točno zašto, ali taj događaj me potaknuo da napišem otvoreno pismo osobi koja se zove Filip Naranča, iz Splita je i sada ima otprilike 29-30 godina.

Vjerujem da takvih ima više, ali the true Filip Naranča će se prepoznati po tome što je prije nekih 26-27 godina ležao na dječjoj otorinolaringologiji KBC Šalata u Zagrebu.
Imao je tri godine, bio je beskrajno jadan i cijelu noć je plakao za mamom. Nadam se da u međuvremenu nije izrastao u nekog macho retarda kojeg bi ova izjava uvrijedila. Jbg, nothing we can do, i muški su u dobi od tri godine podložni separacijskom strahu.
Ja sam isto u to vrijeme ležala na dječjoj otorinolaringologiji KBC Šalata, kao i moja cimerica koja se, ako se dobro sjećam, zvala Mihaela (ali ja sam na dječjoj otorinolaringologiji KBC Šalata ležala barem pet puta, pa može biti i da sam ih pobrkala).
Mihaela i ja smo bile navlas jednako beskrajno jadne kao i Filip Naranča, mada bi netko možda pomislio da smo bile nešto malo manje jadne jer smo imale čak pet godina i obje smo bile iz Zagreba pa su nas barem mogli pustiti doma za vikend.
Uglavnom, kako je najbolji način da se boriš sa vlastitom jadnošću taj da nađeš nekoga tko je još jadniji od tebe pa ga maltretiraš, nas dvije smo zapikirale na Filipa Naranču.
Ne, nismo ga izbole noževima i ukrale mu mobitel, što bi se vjerojatno danas dogodilo, ali svejedno smo bile grozne prema njemu.
Dolazile smo do njega i govorile smo mu da je jadan i da šta urla. Sa svim autoritetom svojih pet godina derale smo se na njega da neka umukne i da mu tu nema mame. Sve dok valjda nije došla neka sestra i potjerala nas u krevet.
Evo, dragi Filipe Naranča, makar se vjerojatno toga ni ne sjećaš jer si kao svaka normalna osoba takve pizdarije iz djetinjstva potisnuo duboko u Sjenu, stvarno mi je žao što sam bila takva mala kučka.
Ako te to imalo raduje, i ja sam imala svoj hard time na Šalati. Evo, jedne noći mi je ispao iz kreveta plišani Snoopy, i kad se nakon sto godina mog plakanja napokon pojavila sestra, izderala se na mene da šta ne spavam i otišla, a Snoopy je ostao na podu.
Možda je i njoj kasnije bilo žao. U protivnom se nadam da ju je u međuvremenu raspljeskao po kolniku neki pripadnik zlatne mladeži u punoj brzini. Jer ona je imala puno više od pet godina, pa je mogla znati bolje.
Anyway, dragi Filipe Naranča, nadam se da se moje dijete (a i tvoje ako ga kaniš imati) neće naći u situaciji u kojoj smo se našli ti i ja.
Nadam se također da ti je operacija dobro prošla.
Pozz, kiss, xoxo itd.
Uprava Frizeraja

<	lipanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?