Ništa, baš ništa...
Autor slike: meni nepoznat
Pitala sam anđela svog:
„Što anđele tražiš od mene?“
U duši odjek je šapata tvog:
„Ništa, baš ništa…
Osim ispuniti svo tvoje vrijeme,
Poljupcima svjetlosnim što preci ti ih šalju,
Kad bezvremenim stazama putuju do tebe
Ne bi li kroz dimenzije preletjeli udaljenost najdalju
I kao dar, poklonili ti, taj mrvičasti dio sebe.
Ništa, baš ništa…
Osim molitve kojom zahvalu izustiš
Pa njome zaogrneš nevidljive svjetove
I pri tome tugu s duše otpustiš
Kao tek procvale trešnjine cvjetove.
Ništa, baš ništa…
Što zemaljskim bi novcem kupljeno bilo
U tom Ništa cijeli naš je svijet
U kojem se zbiva, sve što već se zbilo,
A hod po životnoj stazi nalik je na let.
Kojim te pozivamo u kraljevstvo naše
Bez krune i kralja, bez ikakve granice
Gdje piju se kapi iz svjetlosne čaše
A duše su razigrane, plodne oranice.
Na kojima je posijano sjeme života
Iz kojeg se rađa sva Ljubav svijeta
Ništa… u kojem krije se ljepota
Baš ništa…u lotosu koji upravo cvijeta.“
|