Šutnja
Šutnja tako često povrijediti može,
Jer što vrijedi pogled skriven
Dašak skutren ispod kože
Jezik trnjem obavijen ...
Pognute su glave kad nemaju časti
Izabrana je Šutnja
Ponizno savijen vrat podno vlasti
Srce tad pohodi neka teška slutnja ...
I zar nitko se ne zapita,
Gdje izgubio se glasan poj
Tek rijedak stvor gromoglasno skita
Doživljava jednak svijet , moj i tvoj ...
U trenucima kada trebalo je nešto reći
Podršku podariti pravednoj strani
Prijatelja u nevolji zanavijeke steći
Najčešće ostajemo napušteni i sami ...
I po tko zna koji put priča se ponavlja
Lekciju ne želi ponavljač naučiti
Ali jednom ostati će bez podrške i zdravlja
Osamljen u kutu strahom će se mučiti ...
I što vrijedi cvijet prekasno darivan
Kojem su od nemoći polomili i trnje
Kada čovjek živi posramljen i pasivan
Halapljivo slijedi prosipano zrnje ...
I bolest nailazi, kralježnicu koči
Možda se u starosti sjete svrhe njene ;
Pomaže čovjeku da uspravljeno kroči
A ne savinuto poput hijene ...
Šutnja često vrijeđa više i od riječi
Prijateljstvo briše se kao kreda na ploči
Šutljivac će teško potporu steći
Netko će i pored njega , šutke , samo proći ....
|