Vučica
Pobješnjela Vučica strmoglavo juri
Niz padinu koju mjesečina obojila je plavo
Nekamo ... nekome ... pomahnitalo žuri
Upada u snijeg ,mokro i bezglavo...
Ne postoji prepreka koju ne može priječi
Ne postoji zamka za nju stvorena
Oblizuje jezikom ranu i time je liječi
Iako je noga do kosti razorena ...
U toploj jazbini dva vučića leže
Mekano im krzno još pahuljsto stoji
Ne znajući kako majka od lovca bježi
Trepere u hladnoći , a tijelo im se znoji ...
Nevidljivim lancima dušom su vezani
Ovise o mlijeku koje ona im daje
Zubići još nisu kao pilom rezani
Tek oči im vučje, ponosito sjaje...
Mjesec se ogledava na ledenoj stazi
Odlučan da prikrije bjegunku noćnu
Oblaku savjetuje da na pomrčinu pazi
U zajedništvu stvaraju prepreku moćnu ...
Lovac zaostaje sve više i više
Žao mu je što je psa ostavio u domu
Ovako novu pobjedu on neće da zapiše
Poražen ostaje u vlastitome slomu ...
Vučica se spretno došuljala do jame
Rana sada žeže i boli sve jače
Ali pomišlja na vučiće, nejake i same
Čuje nježan cvilež koji iz dubine plače...
Tu prestaju sve boli i rana zaraštava
Jedan topli zagrljaj izbrisati će burnu noć
Cijeli svijet ponovno će bezbrižno da spava
Sutra iznova ...
U nov podvig morati će poć'...
|