Tišina

U tišini tvoje sobe
Dušom tvojom smiraj teče,
Jednom davno Netko reče;
Zagledaj se sada u nutrinu svoju
Poslušaj i ćut' ćeš
Umirujuću Riječ Moju.
Jer u trenutku samotnoga plača
Kada Duša tihim hodnikom korača
I kad misliš, kako usamljeno biće ti si,
Pogledaj u Nebeski Svod
Gore, više
Gdje Mojega se Imena piše
Gdje u olujnome nebu nazire se duga
Sunčev trag tad doprijet će do tebe
Izbrisana bit' će i najmanja tuga.
Tad poslušaj milog zvuka
Jer u tome trenu, dodiruje te Moja Ruka,
I u Zagrljaju tad si Mome
Poljupce i svoje misli, darujem ja srcu tvome.
U tišini tvoje sobe
Razgovaramo tad s Ljubavlju nas dvoje.
U tišini srca tvoga
Milostivom livadom potok teče,
U žuboru njegovome Odsjaja je Moga
I u osvit zore i u kasno veče.
U tišini tvoje Duše
Tiho, tiho, snivam Ja
Probudi Me kad sunčano je
Il' oluja puše
Tad Mir svoj tebi darovati ću Ja.
Tiho, tiho
Kap, po kap
Moja Ljubav postaje sunčani slap.
U Tišini Duše tvoje
Zauvijek sam Ja uz tebe
Milo dijete Moje!
Ove riječi začula sam jednom ne tako davno, u trenutku najdublje tuge, zapisala.....i spoznala da nikada nisam sama.
|