Za Ratnicu u Mojoj Duši

Možda su mi misli poput
anđeoskog daha
Možda su mi riječi poput
zvjezdanoga praha
Možda mi je duša kao list papira,
možda poput trna,
il' neuhvatljivog leptira.
Ali ova pjesma nek' ne govori o tome
već o onom djelu mene
kojim prepreke se lome.
Jer Duša mi je ratničkoga kova
rušim, zidam, gradim
sjemenke ja sadim
preko staroga do saznanja nova.
Na tom djelu puta,
ne cvjetaju ruže
niti šapat romori,
već oluja grmljavinu šalje,
rijeka prestaje da žubori.
Mač Svjetlosti ja tad vadim,
i vitlam sa njime,
kule straha da porušim
proljeću prokrčim puta
nakon hladne, usamljene zime.
Na tom djelu puta,
rijetke duše društvo mi prave,
jer većina ljudi hoda u tom trenu pognute glave
kao da je neka tama oduzela im dar govora,
pa im je lice okrunjeno trnjem
umjesto krunom od lovora.
Istina je u tom trenu nešto nepostojeće
Hrabrost... nekad davno poznato proljeće
Ljubav... nedostižan osjećaj, tek kula od pijeska
Al' u malom kutu oka,
ipak... možda jedna suza ljeska,
poručuje da ima nade,
i u ljudskom srcu još uvijek
Zrnca Svjetlosti mogu da se sade.
Ja ponovno uzimam taj Mač sačinjen
od Anđeoskog sjaja
što još prije ovoga rođenja
poklonjen mi je bio u danima Raja.
Kada nije bilo prevare ni laži
kad čovjek čovjeku nije bio vuk,
već prijatelj najdraži.
I znam da nisam sama, jer nevidljiva me ruka vodi,
da je ispred mene Svjetlosti Vojska
što Ljubavlju se predvodi.
Nije lako, u danima tuge,
i mračnoga svijeta
dopustiti Ratnici u mojoj duši da slobodno šeta.
Zato otvaram srce svoje,
sve više i više
neka Mačem Svjetlosti
o Ljubavi piše.
|