Zvoni telefon: "Ja zvonim. Ja zvonim! JA ZVONIM! JA ZVONIM!!!" A u tri lijepe naše domovinske! Dižem se bez želje za inim higijenskim aktivnostima, al' popuštam pod pritiskom vlastite savijesti. Lijeno četkam zube dok mi u glavi još odzvanja sinošnja buka! DUM dum dum, ParamPam PAM bum! Živi se brale, živi! Aj neka, i to je nešto, mislim si samozadovljno dok ispirem aquafresh iz usta. Ozbiljno držim da ima nešto u toj pasti, neka nadmoćna sila koja probudi onaj vječno uspavani, lijeni dio čovjeka. Nakon pranja zuba, k'o magičnim štapićem Harrya Pottera, stvoren sam novi ja. Taj novi ja zakorači hrabro u život izvan vlastitog kupatila, grabi debelu, futriranu zimsku jaknu bez koje u ovim danima sveopćeg leda ne bih ni nosa promolio vani. Tu istu jaknu skinut ću par minuta kasnije u svom uredu i opsovati tako glasno da se nova tajnica, ta kokoš bez ikakvog radnog iskustva i sposobnosti, strese od straha za svojim stolom s kojeg se ljeska nekakav primitivni ukras što joj ga je, valjda, poklonio neko od naših stranaka. Opsovat ću onda još koji put tiše i naposljetku, u mislima predbacivati sebi jer sam kupio tu 'ebenu pernatu jaknu od koje mi novo odjelo sad više liči na ptičju kućnu haljinu nego na novog novcijatog Armania. Tad će utrčati moja usplahirena pomoćnica da provjeri je li sve u redu, gledat će me onim tupavim okicama trepćući kao da očekuje da ću joj taj tren priopćiti da su mi javili da sam osvojio Nobelovu nagradu. Joj kako nekad zavidim takvim individualcima oslobođenim inteligencije, sigurnim od dubokih misli i problema što, baš kao ovaj ovdje, pred nosom mi, jednostavni i reprezentativni primjerak od šefove nećakinje, vjeruje da može treptajem svojih dugih trepavica otpuhnuti svaku prepreku koja joj se nađe na putu. Zahvalit ću joj se, onako kurtoazno, na brizi i zamoliti da mi donese kavu. Naravno, netom nakon toga ova će se saplesti o vlastitu suknju dok bude trčala do susjednog ureda kako bi se posavjetovala s drugom, starijom i iskusnijom, tajnicom o tome kako da mi donese kavu. Nakon primljenih preciznih uputa, pogriješit će i stisnuti krivo dugme na aparatu, neće imati više sitnog, pa će sva rumena u licu, ali s treptanjem od 567 ponavljanja u sekundi (mjerne jedinice trep/s) nonšalantno ušetati s kakaom i pretvarati se da joj nije jasno kako se dogodilo da taj glupi stroj pomiješa dugmiće, jer ona je, naravno, stisnula pravi. Pretvarat ću se da je sve u redu da izbjegnem promaju od tog silnog treptanja, ne smijem si dopustiti prehladu, imam važne sastanke ovaj tjedan. Sastanke na kojima će se odlučivati o pitanjima egzistencijalnog karaktera, pitanjima čiji će odgovori presuditi životu ove organizacije. Ponovno izražavam lažnu zahvalnost svojoj predanoj pomoćnici, ona odlazi i ostavlja vrata lagano odškrinuta jer, naravno, ta ne može valjda u isto vrijeme nositi šoljicu u ruci i zatvoriti vrata za sobom. Ipak bi to bio multitasking višeg stupnja, a ona čak nije ni sigurna plaćamo li je dovoljno i za ovaj posao koji već radi. Kako bi izbjegao tužbu zbog maltretiranja na radnom mjestu, ne zovem je da se vrati i zatvori vrata. Dižem se nevoljko i odlazim to učiniti sam, a kad sam već na nogama odlučim otići i do aparata za kavu da uzmem tu prijeko mi potrebnu šalicu te da utopim uzburkane živce u njenom mirnom, crnom sadržaju. Tajnica će mi se, naravno, ljupko nasmješiti dok prolazim pored njenog stola i značajno kimnuti glavom turpijajući svoje dugačke, gelom premazane nokte u žarko crvenoj boji. Držanja tako važnog kao da se upravo bavi iznimno važnim i neodgodivim poslom, kad shvati da idem prema aparatu za kavu, uvrijeđeno će promrmljati kako sam joj mogao reći da želim drugu kavu i da bi mi je ona drage volje bila donijela. Trudeći se zadržati unutarnji mir i koncentrirajući se maksimalno na aparat i kavu, uspjevam suzbiti navalu bijesa. Mirno ću se nasmješiti i objasniti kako sam osobno htio provjeriti zašto aparat ne funkcionira dobro. Saddam |
Pa ja... Vidim ja sam ta na kojoj je ostalo da se prisjeti tecaja prve pomoci od prije nekolicak godina sto ga uz vozacki polagah, kako bi ozivjela bezivotno nam blozno tijelo... U zadnje vrijeme mi se praaaaaaaaaavo pise! Smisleno i besmisleno, pjesme, proza, sranje, sto god, samo da mi je pisati. No, vremena se nema. Nekako si i mislim da je to zapravo sve uzrocno posljedicno i povezano jer sto manje vremena na raspolaganju imam, to mi se vise bavi nekom aktivnoscu u istom. Joj, kako je samo to zeznuto. Najgore je kad imas cijeli fucking dan na raspolaganju - prvo se probudis u podne, mrtvas po kuci jos koji satak, onda se jedva ziv izvuces van na kavu, zadrzis se koji satak, poslije te doma jos napeglaju da im pomognes s ovim ili onim i nisi ni trepnuo, a dan je gotov! E, pa ja mrzzzzzim te dane! Svaki put kad osjetim zelju da se bavim necim za sto nemam vremena zelim odgristi sebi ruku zbog svakog uludo potrosenog dana! Mislim stvarno, ko je vidio razbacivat se necim tako dragocjenim ko sto je vrijeme! Ah my precious... Evo danas mi je, uzmimo za primjer, spor dan na poslu: nemam sta vele raditi, tu i tamo pokoja sitnica i opet prazan hod. Tako sam malo i skoknula pogledati sto ima na monitoru, iskonu, bljesku i ostalima te posve neocekivano naletih i na link za stranicu FutureMe s koje sam sebi mozes pisati u buducnost. Interesting, pomislim u prvi mah. Bilo bi bas zgodno da sad dobijem neki mail od "male" sebe s 13 godina. Sto li bi ta "mala" ja imala reci ovoj danasnjoj i jos vaznije sto bih ja danas porucila samoj sebi prije 10 godina? Zamisli se covjek (ili bar ja, ja se tako zamisljam nad svakavim glupostima kad imam vremena :-))... Vjerojatno bi mi bilo drago sada procitati nesto sto sam pisala s trinaest, ali ipak, u prvom redu smjesno. Znam kako je i kad citam one svoje tinejdžerske superprofiltrirane dnevnike. Smjesno ih je bilo i pisati, sve onako u siframa da ni ja vise ne znam sto sve to znaci. A uz to sto je u siframa, nema ni Bog zna kakvih detalja jer bi "ono najvaznije" uvijek preskakala od straha da me neko ne otkrije, procita, desifrira... Hahaha, a niko se nikad nije ni trudio da to napravi, cak ni spletkama sklon mladji braco... No, eto, odoh ja u neke lijevo-desne detalje, pa da skratim pricu - danas sam poslala mail koji cu, hopefully, kliknuti na open za 10 godina! Mozda me razveseli, mozda rasplace, ko zna... 10 godina je puno vremena, vremena kojeg uvijek fali, dana kojih nikad dosta, a u njima se moze dogoditi gotovo sve, zamislivo i nezamislivo. I bas nesto razmisljam kako bih rado da mi jos sutra odgovori osoba kojoj sam danas spremila mail u buducnost... Saddam |
Eh da, otišla jesam. U Francusku iz prethodnog posta. Bilo je, naravno, superiška (kol'ko god glupa ova riječi i neopisna sama po sebi bila, ne da mi se u detalje). Puno toga i napravih po povratku - čak sam i objavila prvi svoj tekst u časopisu. A sve to čini se k'o da je bilo prije sto fucking godina... Kako vrijeme brzo prolazi, naprosto leti! I k'o da smo jučer entuzijastično započeli pisanje ovog bloga. Nas četiri. Tad još u Dubrovniku. Cimerice bile, skupa kave pile i krompire gulile (ja baš, hahhaa)... A šta je samo kakaovca u raznim oblicima nastradalo u našim skladnim, linearnim haranjima menza i trgovina - količine mu se ne zna. Šuška se da je u Dubrovniku osjetno opala prodaja čokolade i slatkiša u zadnjih par mjeseci :-). Spomenimo se i amnezijskih izlazaka, promijenjenih stanova i ludih gazda, pogotovo babe lihvarice - vlasnice prvog nam stana što kao da ju je Dostojevskog pero ispljunulo... Jedna era iza nas. Keine Studenten mehr. However, danas stvari izgledaju malo drugačije! Zaglibilo se u nešto ozbiljniji život. Stanarinu više ne plaćamo, izlaske izmišljamo, alkohola se sjećamo, želuce štedimo, potkošulje nosimo, toplo se oblačimo, momke imamo, kod frizera se bojimo, ljekarne posjećujemo, vitamine gutamo i da ne nabrajam dalje - u Mostaru živimo. Danas evo, u tišini proslavljamo i prvi radni dan La Margotice mile! Čestitam draga!!! I evo trebamo se svi veseliti, al' still osjećam se nekako sjetno... Kao da zatvaram šarene korice knjige koja mi je do sada bila omiljena i otvaram neke posh, kožom uramljene, svog novog rokovnika onako hladnog i tamnog. Joj, kako serem... Al' eto. Puklo me nešto. Imam pravo. Mislim stvarno, prvo ja, pa ona, k'o je sljedeći pitanje je sad?!? K'o se sljedeći baca u burne vode poslovnog svijeta, sastančenja, izjedanja ručkova i oživljavanja svih ikad učenih stranih jezika?! Bezbrižnosti studentskog života vremenom pregažena, zubom ozbilje nagrižena, obraćam ti se iz daleka i razglednicu šaljem. Saddam |
< | prosinac, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv