Pa ja... Vidim ja sam ta na kojoj je ostalo da se prisjeti tecaja prve pomoci od prije nekolicak godina sto ga uz vozacki polagah, kako bi ozivjela bezivotno nam blozno tijelo...
U zadnje vrijeme mi se praaaaaaaaaavo pise! Smisleno i besmisleno, pjesme, proza, sranje, sto god, samo da mi je pisati. No, vremena se nema. Nekako si i mislim da je to zapravo sve uzrocno posljedicno i povezano jer sto manje vremena na raspolaganju imam, to mi se vise bavi nekom aktivnoscu u istom. Joj, kako je samo to zeznuto. Najgore je kad imas cijeli fucking dan na raspolaganju - prvo se probudis u podne, mrtvas po kuci jos koji satak, onda se jedva ziv izvuces van na kavu, zadrzis se koji satak, poslije te doma jos napeglaju da im pomognes s ovim ili onim i nisi ni trepnuo, a dan je gotov! E, pa ja mrzzzzzim te dane! Svaki put kad osjetim zelju da se bavim necim za sto nemam vremena zelim odgristi sebi ruku zbog svakog uludo potrosenog dana! Mislim stvarno, ko je vidio razbacivat se necim tako dragocjenim ko sto je vrijeme! Ah my precious...
Evo danas mi je, uzmimo za primjer, spor dan na poslu: nemam sta vele raditi, tu i tamo pokoja sitnica i opet prazan hod. Tako sam malo i skoknula pogledati sto ima na monitoru, iskonu, bljesku i ostalima te posve neocekivano naletih i na link za stranicu FutureMe s koje sam sebi mozes pisati u buducnost. Interesting, pomislim u prvi mah. Bilo bi bas zgodno da sad dobijem neki mail od "male" sebe s 13 godina. Sto li bi ta "mala" ja imala reci ovoj danasnjoj i jos vaznije sto bih ja danas porucila samoj sebi prije 10 godina? Zamisli se covjek (ili bar ja, ja se tako zamisljam nad svakavim glupostima kad imam vremena :-))... Vjerojatno bi mi bilo drago sada procitati nesto sto sam pisala s trinaest, ali ipak, u prvom redu smjesno. Znam kako je i kad citam one svoje tinejdžerske superprofiltrirane dnevnike. Smjesno ih je bilo i pisati, sve onako u siframa da ni ja vise ne znam sto sve to znaci. A uz to sto je u siframa, nema ni Bog zna kakvih detalja jer bi "ono najvaznije" uvijek preskakala od straha da me neko ne otkrije, procita, desifrira... Hahaha, a niko se nikad nije ni trudio da to napravi, cak ni spletkama sklon mladji braco... No, eto, odoh ja u neke lijevo-desne detalje, pa da skratim pricu - danas sam poslala mail koji cu, hopefully, kliknuti na open za 10 godina! Mozda me razveseli, mozda rasplace, ko zna... 10 godina je puno vremena, vremena kojeg uvijek fali, dana kojih nikad dosta, a u njima se moze dogoditi gotovo sve, zamislivo i nezamislivo. I bas nesto razmisljam kako bih rado da mi jos sutra odgovori osoba kojoj sam danas spremila mail u buducnost...
Saddam
Post je objavljen 21.12.2005. u 12:01 sati.