Zvoni telefon: "Ja zvonim. Ja zvonim! JA ZVONIM! JA ZVONIM!!!" A u tri lijepe naše domovinske! Dižem se bez želje za inim higijenskim aktivnostima, al' popuštam pod pritiskom vlastite savijesti. Lijeno četkam zube dok mi u glavi još odzvanja sinošnja buka! DUM dum dum, ParamPam PAM bum! Živi se brale, živi! Aj neka, i to je nešto, mislim si samozadovljno dok ispirem aquafresh iz usta. Ozbiljno držim da ima nešto u toj pasti, neka nadmoćna sila koja probudi onaj vječno uspavani, lijeni dio čovjeka. Nakon pranja zuba, k'o magičnim štapićem Harrya Pottera, stvoren sam novi ja. Taj novi ja zakorači hrabro u život izvan vlastitog kupatila, grabi debelu, futriranu zimsku jaknu bez koje u ovim danima sveopćeg leda ne bih ni nosa promolio vani. Tu istu jaknu skinut ću par minuta kasnije u svom uredu i opsovati tako glasno da se nova tajnica, ta kokoš bez ikakvog radnog iskustva i sposobnosti, strese od straha za svojim stolom s kojeg se ljeska nekakav primitivni ukras što joj ga je, valjda, poklonio neko od naših stranaka. Opsovat ću onda još koji put tiše i naposljetku, u mislima predbacivati sebi jer sam kupio tu 'ebenu pernatu jaknu od koje mi novo odjelo sad više liči na ptičju kućnu haljinu nego na novog novcijatog Armania. Tad će utrčati moja usplahirena pomoćnica da provjeri je li sve u redu, gledat će me onim tupavim okicama trepćući kao da očekuje da ću joj taj tren priopćiti da su mi javili da sam osvojio Nobelovu nagradu. Joj kako nekad zavidim takvim individualcima oslobođenim inteligencije, sigurnim od dubokih misli i problema što, baš kao ovaj ovdje, pred nosom mi, jednostavni i reprezentativni primjerak od šefove nećakinje, vjeruje da može treptajem svojih dugih trepavica otpuhnuti svaku prepreku koja joj se nađe na putu. Zahvalit ću joj se, onako kurtoazno, na brizi i zamoliti da mi donese kavu. Naravno, netom nakon toga ova će se saplesti o vlastitu suknju dok bude trčala do susjednog ureda kako bi se posavjetovala s drugom, starijom i iskusnijom, tajnicom o tome kako da mi donese kavu. Nakon primljenih preciznih uputa, pogriješit će i stisnuti krivo dugme na aparatu, neće imati više sitnog, pa će sva rumena u licu, ali s treptanjem od 567 ponavljanja u sekundi (mjerne jedinice trep/s) nonšalantno ušetati s kakaom i pretvarati se da joj nije jasno kako se dogodilo da taj glupi stroj pomiješa dugmiće, jer ona je, naravno, stisnula pravi. Pretvarat ću se da je sve u redu da izbjegnem promaju od tog silnog treptanja, ne smijem si dopustiti prehladu, imam važne sastanke ovaj tjedan. Sastanke na kojima će se odlučivati o pitanjima egzistencijalnog karaktera, pitanjima čiji će odgovori presuditi životu ove organizacije. Ponovno izražavam lažnu zahvalnost svojoj predanoj pomoćnici, ona odlazi i ostavlja vrata lagano odškrinuta jer, naravno, ta ne može valjda u isto vrijeme nositi šoljicu u ruci i zatvoriti vrata za sobom. Ipak bi to bio multitasking višeg stupnja, a ona čak nije ni sigurna plaćamo li je dovoljno i za ovaj posao koji već radi. Kako bi izbjegao tužbu zbog maltretiranja na radnom mjestu, ne zovem je da se vrati i zatvori vrata. Dižem se nevoljko i odlazim to učiniti sam, a kad sam već na nogama odlučim otići i do aparata za kavu da uzmem tu prijeko mi potrebnu šalicu te da utopim uzburkane živce u njenom mirnom, crnom sadržaju. Tajnica će mi se, naravno, ljupko nasmješiti dok prolazim pored njenog stola i značajno kimnuti glavom turpijajući svoje dugačke, gelom premazane nokte u žarko crvenoj boji. Držanja tako važnog kao da se upravo bavi iznimno važnim i neodgodivim poslom, kad shvati da idem prema aparatu za kavu, uvrijeđeno će promrmljati kako sam joj mogao reći da želim drugu kavu i da bi mi je ona drage volje bila donijela. Trudeći se zadržati unutarnji mir i koncentrirajući se maksimalno na aparat i kavu, uspjevam suzbiti navalu bijesa. Mirno ću se nasmješiti i objasniti kako sam osobno htio provjeriti zašto aparat ne funkcionira dobro.
Saddam
Post je objavljen 29.12.2005. u 11:18 sati.