Veli Rat - Svjetioničar
SVJETIONIČAR
Danas sam imala dan od otoka. Prošla sam cijeli Dugi otok uzduž i poprijeko, ili mi se barem tako činilo. Prošetala sam svim mjestima kojima sam mogla. Pronašla tu bajkovitu pješčanu plažu o kojoj svi pričaju.
Pisala po pjesku, crtala, i igrala se lovice s Morem. More i valovi su me lovili a ja sam ih izazivala i smijala se... Bilo je divno.
Uspjela sam vidjeti 4 otočana. Svi su me pozdravili kao da se znamo, troje ih se nasmijalo a četvrti stari mi se jako čudio :-)
Oduvijek volim otoke ali nikad nisam razmišljala kako je živjeti na otoku. Kako je to zimi, kad nema turista, kad su obitelji po gradovima, kad je sve tiho i mirno. Kad je kamo god kreneš Tišina tvoj najbolji prijatelj.
Lijepo je. Barem ovako na kratko. Nekako je sveto. Toplo. Mirno. Čarobno. Lagano. Tiho. Lijepo.
Potpuno drugačije od svega što znam.
Potpuno drugačije od mog života. Ali kad razmislim, sve to što otok čini takvim kakav je, sve to ja tražim i pokušavam svemu tome naći mjesto u svom životu.
Tražim mir. Volim misliti da mi je stan topli dom. Trudim se naći neke svoje male čarolije. Tražim lakoću kad mi izmakne. Volim neke svoje životne ljepote.
Kad sam ujutro odlazila bilo je malo oblačno, no More i Vjetar se više nisu svađali. Zvone me sreo kod auta, srdačno pozdravio, pitao me kako sam. Odavno me nitko nije tako značajno pitao kako sam :-))
Oboje smo odlazili svak svojim putem ali smo se dogovorili da ćemo si popričati kad se vratimo. Ujedno mi je obećao vrh svjetionika kad god poželim. To je rekao kao da zna da ispunjava silnu želju koja će u potpunosti osvojiti moje srce.
I tako sam ja krenula na svoj put po otoku. Čudno je kako sam vozila cestama kojima nisam nikad prije, hodala putevima kojima nisam nikad prije, gledala mjesta za koje zaista nikad nisam znala, pozdravljala ljude koje nikada nisam vidjela, a nekako sam bila sigurna i mirna i sretna i zadovoljna, nekako sam bila kao doma. Nekako je sve na svom mjestu.
Punog srca, ubrzanog pulsa i velikih sjajnih očiju sam se vratila. Prvo što me dočekalo su bili ključevi u vratima kule. :-) Još u jakni sam krenula put dug 40 m po stepenicama svjetioničarske kule.
Nije mi bilo lako. Usko je i strmo, mislila sam si :-))) ali kad sam stigla do vrha ..... e tada sam ostala još jednom bez daha i bez riječi.
Odjednom je niotkud svanulo sunce i obasjalo vjerojatno cijeli cjelcati otok.
To je prizor koji puni oči suzama. To je prizor koji nikada ne zaboravljaš. To je osjećaj kao da si na vrhu svijeta i svo to more, nebo, sunce ..... sve je tvoje. Sve je to tu samo za tebe. Samo da te obori s nogu.
Samo da zapamtiš za cijeli život. Sve je to tu kao da je čekalo baš mene i moje oči. Ni o ovome ne mogu previše pisati .... ali i o ovome bih mogla cijelu vječnost pričati.....čarolija....
Spustila sam se i dočekao me Zvone. Pozvala sam ga na čašu vina. Odbio je. Uzeo je cigaretu i počeo pričati. Dobro, odgovarati na moja silna pitanja koja su odlazila do granica (ne)pristojnosti.
Ali pričao je onoliko koliko je želio a ja sam osluškivala koliko još daleko mogu ići ...Bila sam dobra.
Zvone je svjetioničar već preko 20 godina. Slavonac je koji je otišao iz slavonske ravnice u potragu za morem, ljubavi i čarolijom.
Zaljubio se na jednom od svjetionika u Splićanku. Imaju preidvnu 10ogodišnju kćer. Trenutno je 4. razred. Ima tri mačke, malog psića, kućnog zeku, kornjaču za koju trenutno ne znamo gdje je i čekamo proljeće da se pojavi i još bi željela hrčka za samo 20 kuna. Kad naraste voljela bi ići u Rijeku studirati veterinu. :-)
Vodili su me u šetnju i pričali. Predivni su. Dvije su čarobne uvale. Svugdje uokolo bijele stijene. Prenevjerojatno nešto. Dogovorile smo se da će jedna uvala biti njena a druga moja.
Još dugo smo sjedili vani ispred svjetionika i pričali. I smijali se. I šutili. Pa opet pričali.
Dan se bližio kraju i pozdravili smo se.
Ja sam se vratila knjigama, tipkanju, crtanju ... svojim mislima.
Nekako mi odjednom sve ima smisla :-) Ponovno je sve na svom mjestu. Onako kako treba biti.
Možda me prosvjetlio svjetionik. Možda je ovo dvoje divnih ljudi u meni potpalilo moje svjetlo za koje sam se bojala da se gasi.
Ne znam. Ali sam sigurna u jedno: svi smo mi svoji svjetionici i svi smo mi najbolji svjetioničari svome životu.
Molim te, čuvaj svoje svjetlo.
Ja znam da ja svoje hoću :-)
kraj
|
