Ma jok, jok ( utjecaj sapunica očit, a ), neću vam postati fotku operiranog dijela tijela, ne brigajte. Iako, ima i toga, susjed je na fejkbook postao sve faze noge okupirane gangrenom, čime se samozadovoljno hvalio ljetos u kafani ( nakon tog priznanja blokirala sam mu pristup svim mojim mrežnim mjestima, apriori ). O čem sam, ono, htjela pisati :/ Aha, da. Moj povratak blogiranju je čisto rehabilitacijski, ovako izolirana i s ogromnim deficitom pažnje, imam potrebu vrištati i negdje drugdje, a ne samo na klince. Prvo sam vrištala na sve vijesti, i one na tv ekranu i ove po internetsima. Baš su mi bili dobrodošli, onak u bolovima i frustrirana, ovisnički sam pratila sve vijesti i urlala na članove svih političkih sudionika. Pa je došao blagdan al su me popovi iznevjerili svojim mukom pa je vrisak ostao visiti na rubu jezika. Djeca me ionak ne doživljavaju, multitaskaju na laptopu, tabletu, mobitelu, a i tv su okupirali wii opremom. Sve prate i sudjeluju u međuzvjezdanom prostoru, napokon oslobođeni škole. Ni pseto me ne izaziva, osim ponekad kad krene mažnjavati kolače sa stola. Njih su mi darovale, poput tri kralja, moje brižne frendice da mi djeca ne zaborave na miomirise tople, blagdanske kuhinje. Ja sam im htjela dočarati tu toplinu rumom za kolače u čaju al je sin rekao da je to još uvijek protuzakonito, opijati djecu. Makar bilo u tako prustovskim manirima. I eto me, čekajući pravu rehabilitaciju koja podrazumijeva, najvjerojatnije, srednjovjekovne sprave za mučenje, ja ću ovdje bar moj stiješnjeni mozak pokušati naštelati na frekvenciju prije operacije. Svi s alkoholom, kolačima i mesom su dobrodošli. Welcome.
|