petak, 21.07.2006.
Znate li griješiti??
U životu se događa da pravimo pogrešne korake...ponekad krenemo sasvim čvrsto i odlučno, ali onda iznenada malo zavrludamo i eto pogrešnog smjera...
Učinimo se drugima onakvi kakvi nismo ili pokažemo zbog ljutnje ono što zapravo i nismo htjeli pokazati...
Što se tiče savjeta sa strane, najbolje se ponašati u skladu sa onom mudrom, ljupko paradoksalnom, ali nadasve točnom poslovicom (mislim da je talijanska):
«Ne savjetujte me, znam pogriješiti i sama.»
Istina je da je «griješiti ljudski» ali kako se postaviti, kako plivati u društvu i kako podnijeti pritisak?
Izvolite na uvid šest savjeta za biti "bez kiksa".
Ako već griješite – učinite to dražesno, dočekajte se na noge kao mačke i imat ćete devet života...
1.Prvo i osnovno UČITE OD DRUGIH (sve, a ne samo ispravljanja krivih Drina)
Provjerite ponašanje svojih bližnjih i uopće okoline dok im netko upućuje prijekor.
Zapazit ćete koliko ljudi ne znaju pravilno odgovoriti na upućenu kritiku, ali zapazit ćete i kako lijepa riječ opravdanja i razumijevanja (li i bilo koja druga) topi i najledenije prijekore.
2. POSLUŠAJTE PRIJEKOR
Vrijedi poslušati tuđe mišljenje, čak i kad je to oštra kritika. Poslušajte bez prekidanja.
Zašto??
A) Dobar slušač ima veće šanse za obranu
B) U svakoj kritici ima zrnce istine
C) Onome koji upućuje kritiku, nakon svega izrečenog, bit će lakše u duši
A i pola njegove ljutnje isparit će tijekom monologa...
3. POKAŽITE DA STE ČULI
Zašutjeti nakon upućene kritike, isto je što i izgubiti bitku prije njezinog početka.
Jedno «žao mi je» ili «nisam tako mislio/la» omogućuje dalji razgovor, pa i Vaše pojašnjenje greške koja je izazvala sukob.
Na glupavo pismeno napadanje možete samo odgovoriti jednim "živijooooo" da budala ne ostane uskraćena.
4. POŠTUJTE TUĐE OSJEĆAJE (ako ih suprotna strana uopće ima)
Umjesto da se do iznemoglosti borite za svoju «pravdu» i svoje mišljenje, potrudite se da uspostavite osjećajne odnose s okolinom. Jedno «oprostite» ili «ispričavam se» pokazuje da Vam je stalo. Emocije su esencija života. (To ja stalno tupim, daj shvatite već jedared.)
5. UČITE I NA SVOJIM GREŠKAMA
Griješi se cijelog svog života, ali pametan čovjek ne čini istu grešku dva puta. Uzastopne, iste greške zamaraju, osobito vašu okolinu.
One govore o Vašem nemaru, o nepažnji, a možda i odnosu «baš me briga».
Alternativna točka:
6. MOŽDA NEPRAVEDNO OKRIVLJENI?
Život ponekad baš i nije fer.
Mogu Vas optužiti za grešku koju niste učinili...Što tada?
Skupo bi bilo «radi mira u kući» reći «Žao mi je», ali jednako skupo bi bilo objašnjavanje i zapetljavanje u priču koja nije Vaša.
Tu jedino možete saslušati pažljivo optužbu, razložno dati svoje mišljenje, pa ako se Vaše mišljenje i ne uvaži – to će biti pitanje principijelnog odnosa prema životu, prema prijateljima, istini, a najviše prema sebi.
Na kraju, moram reći da nekim ljudima ni isprike ni razložno objašnjenje jednostavno ne znači ništa. Oni se i dalje dure i tjeraju po svom a često i sve krivo shvate.
Nakon nekoliko pokušaja (3-4..ovisi o pragu Vaše tolerancije) odustanite.
Nije vrijedno ispričavanja i opravdavanja...da jest – do takve situacije ne bi ni došlo.
Napisato - 07.09.2003.
ponedjeljak, 10.07.2006.
Kako ih prepoznati? Kako?
Redovno sam si u društvu birala one vesele, fine i kulturne. Kao - rekla mi mama da je to odraz onog - s kim si - takav si. I onda kak je dalje išlo, vidim ja starci me baš nisu naučili nekoj emocionalnoj inteligenciji. Ili sam ja odrastanjem bivala sve gluplja i ostala sobarica&kokosh, a ljudi se razvijali ili se nacija iskvarila nešto - pa sve nešto sve manje su bistri, tračaju sve u šesnaest, zavide, pljuju, žicaju, posuđuju, varaju, iskorištavaju...pheweeee
Nemam pojma. Možda sam i ja kroz neke ljude koji su na mene utjecali promijenila pogled na te vesele, fine i kulturne? Možda sam radi takvih, ja sad ovak' cinična, drska i namćorasta.
U tom nekom vremenu vjerovala sam u nekakve "prave" ljude, u nekakve pjesničke slobode i dobre namjere, u ideale (za koje ginu budale), vjerovala u iskrenost, poštenje, čovječnost...sve te prestrashno važne stvari u koje se kune svaki lik i svaka frajla. Jebote, koliko puta sam trošila vrijeme, mozak, benzin i lovu da bi nekom pomogla "u situaciji od životne važnosti" - a zapravo vozala za tuđi šopping, škrtost, preseljenja, spašavala od kiše, razbijala dosadu ili donosila razonodu, ubijala tugu. Koliko puta sam dijelila rame za plakanje da bi na kraju skontala da su mi ga iščašili? Koliko puta sam gledala nelojalnost pred očima u trenutku kada sam ja bila najlojalnija?
Koliko puta?!? Pun klinac i osamsto puta, čovječe!!!
I mislite li da mi je dosta takvog vjerovanja!? Ma vraga. Ja sam ostala isti usrani sanjar.
Životna činjenica je da nema čovjeka koji nema interes za druženje. (Ehh...a pitaj Boga, gdje je meni pobjegla ta "životna činjenica" kad je bila dioba i unos u bazu zvanu karakter?)
Netko ima interes fizički, netko materijalni, netko duhovni, a netko intelektualni. Sisaju te na sve načine i pri tom glume dobrotu. Čak se i ispričavaju ako te to vrijeđa, ljube te u obraz kad se sretnete, svaka druga im je uvaljen kompliment... Više nema šanse da prepoznaš što je ljubaznost, a što je licemjerje.
Šta da kažem osim: - Ma daj, odjebi s tim, imam ja i ogledalo i svijest!
Znam ja i predobro u čemu sam carica, a u čemu sam tropa. Meni nije do druženja iz interesa, ja bi da to bude radi interakcije i uzajamnosti.
Pitanje je samo koliko možeš prepoznati i kako vrednuješ ljude oko sebe.
U skontavanju loših karaktera i osoba sam carica. Vidim na prvu loptu. One dobre mašim. Ili ne vidim - ili sumnjam. Tu sam tropa. To mi je najveći bad. Hebiga, nitko nije savršen.
Raspisat ću oglas, možda se jave neki druželjubivi da ih prepoznam. ;-)
srijeda, 05.07.2006.
Sjebani ljudi i žene
Pokazalo se u pravilu da su muškarci užasno lažljiva i sjebana stvorenja.
Zašto???
Zapravo, do 20 se trude biti pošteni, iskreno izgovarati sve što misle i osjećaju, a žene ih redovno u tome ismiju i onda kreće katastrofa...
Je li to radi ženske intelektualne nadmoći koja se u tim godinama proteže i u hormonalnom smislu ili je u pitanju to što žene iskustva do 25 imaju više, u svakom slučaju muška sjebanost je rezultat djelovanja tih tzv. beštija zvanih "žena".
Nakon 25 oni bezrazložno lažu, ne bi li se osvetili za neka bivša loša iskustva. Pokušavaju si napumpati ego kako bi samima sebi izgledali pametniji, bolji, zgodniji, veći frajeri i jebači. Troše ribe kao wc papir i nije ih briga što na taj način školuju u svojoj sjebanosti cijeli ženski rod. Nakon toga pribjegavaju Iskrici i ostalim sličnim servisim, vjerujući da će tamo naći pravi sex sa strastima, pravu ženu svojih snova, nešto što ne opterećuje istinom, nešto za što se ne mora imati obveza i nešto čijih se osjećaja mogu otarasiti. Na kraju im nije jasno zašto su žene "takve".
Oko 30 počinju razmišljati o "ozbiljnoj vezi". Naravno, za pređenim kilometrima i iskustvom misle zasjeniti mrak prošlosti sjebanih žena. I opet - naravno, sjebe ih neka koju je sjebao onaj iz prethodnog odlomka. Onda si kažu kako se neće ženiti. - Ni jedna nije vrijedna ženidbe! Sve su žene kurve!
Ako se ne uspiju oženiti do 35, onda bar uspiju naći "srodnu dušu". To je uglavnom neka udana prijateljica ili stara frajla s posla - i to u pravilu ona neka koja ne može iz navedenih razloga s njima se skrasiti. Prva jer se ne misli rastajati, a druga jer je suviše samoživa i sjebana u svojoj slobodi. Naravno, to je dobar razlog da sada lažu i sebe kao i druge, da glume patnju i grade sliku o sebi kao asketskom samotnjaku sa bezbroj alternativa.
Tek od 40 na dalje, pod uvjetom da ne izgledaju sjajno, ali da imaju "ono nešto", počinju vjerovati u stare ideale, furati se na iskrenost, otvorene karte, sjećati se starih ljubavi i žena koje su razjebali u mozak...(sumnjam da im to može pomoći, ali život je čudo)
A u klinac ko će to dočekati...uhh
Strašno.
