petak, 23.06.2006.
Sheban rod
Mrzim muškarce koji nemaju stav u odnosu sa ženama.
Zapravo one koji misle da ga imaju, a zapravo imaju nekakav priglupi inat koji ničemu ne služi osim da prkosi, kako bi ispalo da su dobili vise u nekom duhovnom smislu i ispali u svojim očima manja budala.
Naročito me nerviraju oni nedorečeni, oni što preskoče pitanje ili ne daju suvisli odgovor misleći kako su sada mudro izokrenuli situaciju u svoju korist. Takvim ponašanjem oni redovno liječe nesigurnost.
Nemreš bilivit koliko ih je. Svaki drugi. Ma skoro svaki.
Po meni stav je nešto što imaš u sferi pozitive. Kod muškarca, to je ono jedno držanje bez nervoze, opušteno i simpatično, s ne previše ulijetanja, ali opet da je zainteresiran za tebe u konstanti. Ne očijuka okolo s namjerom da te pravi ljubomornom (a ni inače od toga ne pati), pomalo zaštitnik, osjetiš ga u zraku da je pun života...nije mu teško zvati prvi, imati inicijativu...Takav npr. šalje bez straha sms za laku noć, dok ostali čekaju da im žensko piše prvo, očekuju potvrdu da su na sigurnom terenu i razmišljaju taktički.
Takvih sa stavom sam upoznala tek par u zivotu. Ko da su izumrli. Čak i oni koji se pokažu u početku takvi, teško da mogu izdržati duže od par mjeseci, zasite se ili su po muškom običaju - lijeni za to.
Uglavnom su neurotični kad se sretnu oči u oči s nekom koja im se svidja, pate od nekog moralnog kriterija koji propisuju odabranici i postavljaju sebi uglavnom samo jedan task - ne zaljubiti se!
Nikad neću shvatiti što u tome vide loše, kakva to patnja može izazvati toliki strah??? Znam milijun prevarenih, ostavljenih i nesretnih žena čija patnja ih nije spriječila da ponovno vole!
Ispada da ću fakat otić u lezibejke. ;-)
