ponedjeljak, 29.05.2006.
Blizanac
Vladimir Nazor koji je brojnim stihovima i pregrštima proze snažno obogatio hrvatsku književnost rodio se 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču.
Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka kojemu se samo jednom nakratko vratio. Od gimnazije u Splitu, preko studija prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Nazor je najviše vremena proveo u Istri i Hrvatskom primorju. Rođenjem čakavac Nazor je bio zaljubljenik u štokavski. Počeo je Slavenskim Biblijskim legendama, Živanom, Dionizijevskim pjesmama, vrtlogom sjajnih boja, životnošću, strastvenošću ljudske naravi. Iako generacijski u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čemu ne preuzima zasade moderne: artizma i dekadencije.
I onda sam se 30.05. rodila ja...nakon hrpe godina...ko i svaki pametni blizanac piskaralo, pametovacica i brbljalica.... i onda mi po jedan prijatelj, za svaki rođendan napiše pjesmu ili tekst....
Evo da se pamti...ovo je napisao danas:
TRAG
U svježem betonu
Ostavit ću trag
U obliku srca
te nastavit' dalje
I shvatit ću, valjda,
Jednog ranog jutra,
Tko je vrag
Što jurca,
Što me na put šalje.
Vratit ću se jednom
Na taj pločnik ravni,
Kad budemo stari,
Kad budemo davni.
I kucat će to srce
Kad god sklopim vjeđe,
Kada neki klinci,
Kao ja što nikad,
Kada netko drugi,
Kao ja što nisam,
Kao ja što neću,
Preko njega prijeđe,
Djevojčicu jednu
Primijetit ću tada,
Kako igrom lako
Tim pločnikom ide,
Kako osmijeh znam joj,
Kako znam nju, mada,
Nikada ju nisam
Ugledao prije.
I nadam se, znat ću
Zvuk te dječje pjesme
Ne znajući riječi,
Znat ću da je tvoja,
Znat ću da je naša
Što mogla je biti.
Znat ću da je netko
U milijun boja
Uspio što nismo,
Onaj san naš sniti.
**************
Gemi, sretan ti rođendan.
Allende
petak, 26.05.2006.
Šta je, ha?
Nešto mi se dogadja s tom vibrom...nešto me vuče i razlijeva...a nije mi sila.
Osjećam kako nezdravo zavlači se pod kožu neka nježnost i neka toplina...
Neke pažljivo odabrane izjave zaključanog srca otključavaju staru odaju,
razbijaju moje zakovane prozore i sade cvijeće po poljani mojih misli.
Ej, prestani! Eeeeeeeej!
Vrati me sebi dok je još vrijeme! Rastura me ta kemija medju nama!
Ti poljupci su ljepljivi, te ruke prevruće...taj zagrljaj ne mogu otrpjeti...
Otopit će mi se led koji je zamrznut tijekom svih tih stoljeća samoće.
Kliznut ću netragom u sve mirise koji će te obaviti, izmiješati se i zarobiti te...
Gadna je stvar opiranje...kad te pukne adrenalin, teško se snadješ...
Ja npr. ostanem u toj priči tek zbunjena šiparica...(mrrrrziiim taj njonjavi feeling).
utorak, 23.05.2006.
Napila se....hebga...
Ne pitaj me nikad više zašto neven ne miriše
Ne sećam se, to je priča duga
Ne pitaj me tu pred svima šta to na dnu čaše ima
Ne pitaj me nikad zasto cugam..
Bolje da šešir nemam, pod njime đavo drema
Sneva i izvoljeva, đavo mi je kriv..
Budi me u zlo doba, za njega red ne važi
On mora sve da proba, to đavo vino traži
Ne pijem što uživam ni što mi lepo stoji
Pijem da njega napojim..
Ne pitaj me ne znam kaz'ti di ce koja zvezda pasti
Di ce pasti dugme s mog kaputa
Ne pitaj me što na kraju svi kerovi za mnom laju
Ne pitaj me nikad zašto lutam..
Bolje da šešir nemam, pod njime đavo drema
Sneva i izvoljeva, đavo mi je kriv..
Budi me u zlo doba, za njega red ne važi
On mora sve da proba, to đavo mesto traži
Ne lutam što uživam nit' miris druma volim
Lutam da njega umorim..
Ne pitaj me da l' je zima dok po rosi s ciganima
Brilijante za kravatu biram
Ne pitaj me zašto ptice ne sleću na svake žice
Ne pitaj me nikad zašto sviram..
Bolje da šešir nemam, pod njime đavo drema
Sneva i izvoljeva, đavo mi je kriv
Budi me u zlo doba, za njega red ne važi
On mora sve da proba, to đavo pesmu traži
Ne sviram sto uživam nije to pesma prava
Sviram da njega uspavam...
Alo ehej bež'te i man'te me...tražite bolje partije za čitanje...ja sam samo tu da vrijeme brže proleti, ja nosim čizme skitaljke - mene je teško voljeti....A sad ću raspustit kosu punu polena - baš za inat babarogama!!!
Drop dead.
ponedjeljak, 15.05.2006.
Mantra.
Boze daj... neka te odvede miljama od mene,
neka te zavede i prevari, pa da vidis kako je...
zaspati na medu, budit se na ledu,
dok preko noc svijet se srusio...
Nije moje...toni cetinski...al dobra je stvar :-)
petak, 12.05.2006.
Katastrofa
Premda ... često zamislim kak bi lijepo bilo proći ispod duge i postat muško... Oni bar mogu izokretat teze, glumatati naivce i sjebavat stvari bez savjesti, ulijetati u neke bezvezne situacije pa ih poslije samo obrisati iz memorije gumicom ili jednim okretom leđa za 180 stupnjeva, misle kak se sve riješi jednim pederski izrečenim "oprosti" reda radi...
Uhhh bas bih voljela radi tih stvari biti muškarac. Njima je sve cool, oni sve rješavaju jednostavno i kratkim postupkom, ne drame i ne prave od sebe dugo budalu. O suzama da ne govorim.
Prije je bilo bad što idu u vojsku - prala ih vojna disciplina, namještanje kreveta, postrojavanje u ranu zoru, smrdljiva oprema i neka fuj hrana... Sad ni to ne moraju. Ili odu u civilnu ili dignu neku lažnjak potvrdu pa izbjegnu full sve.
Mudre žene su čak smislile, ajd da im se zgadi bar onaj čin poroda - nek uđu u rađaonicu!
Ma ni to im nije obvezno! Padnu u nesvijest tamo ili ni ne idu.
Jebote jel ima nešto što im je u životu propisano osim da ranije krepaju od žena...???
Hm...a i to je samo statistički...nije pravilo. Shit.
Sve ih treba potamanit.
petak, 05.05.2006.
Pismo Onog_Cije_Ime_Se_Ne_Smije_Izgovoriti
Svi smo mi natjecatelji u nekom dosta simpatičnom, često bolnom meču gdje predrasude zamjenjuju
bodove. Predrasude bez kojih bi svijet valjda prestao postojati. Neke je stvari bolje iskoristiti za dobru poeziju, nego ih saopćiti svojoj inspiraciji. Inspiracija uvijek popusti pred vlastitim egoizmom i potrudi se taj trenutak lucidnosti proglasiti patetikom. Svi mi volimo pjesnike sve dok se nalaze na omotima knjiga i ploča. Trenutak kada sjedaju za naš stol i kada liježu u naš krevet proglašavamo pobjedom nad njihovom slabošću.
Ja sam ili proklet ili darovan činjenicom da ne znam za radno vrijeme i ne moram se siliti na san zbog utrke s onom dosadnom spravom koja ujutro pišti. Proklet ili darovan činjenicom da sam donekle gospodar vlastite discipline na koju se tek privikavam. Proklet zato jer u kriva doba imam vremena slušati zidove koji se rugaju iracionalnoj samoći.
Darovan stoga što imam vremena živjeti svoj posao i stavljati ga u harmoniju sa svjetonazorima, stoga što imam vremena vjerovati kako se ne vrti priča oko para, nego para oko priče.
Mi ljudi skloni smo svrstavati stvari u kategorije, trpati ih u ladice. Slagati cd-e po abecedi, žanrovima, a kad njihov broj prijeđe pedeset, shvatimo kako je to nemoguće i kako kategorija zapravo i nema. Interpretacija je moćna stvar. Postoji li guzica ili je to samo gornji dio nogu?
Naše su istine tangente. Za nas su apsolutne, ali su u zbilji ograničeno vrijedne. Loše su to aproksimacije.
Vuku li nas naši hajduci na dno - ili nas čupaju u nebesa?
Treba se usuditi dati odgovor na tako grubo postavljeno pitanje.
Nisam lik koji je previše sklon vođenju knjiga i vagama kada se radi o ljudima i na kraju presudi subjektiva sreće ili dosade pokušavanja njenog pronalaska. (Ili ponovnog pronalaska neke slatke iluzije potpomognute cuganjem, feromonima i jednim udarcem glavom u betonsku gredu. Da, baš je tako to bilo.)
Dijelim tvoje mišljenje da se ne isplati silovati budućnost na simpatiji prema razlikama. Život je jedna u stvari jako praktična stvar i osim poetiziranja i opijanja zgođušnim stvarčicama koje on nosi,
treba znati i gdje se uvijek može kupiti najbolje prase. (A i to prase plati glavom.) Ima i u tehnikalijama puno šarma...
Razočarati se u vlastitim nastojanjima, ipak ne znači opravdati kulise svoje superiornosti i patološki egoizam, što bi se reklo - ufuranost, iako malo ega nikad ne škodi. Dapače, pomaže da neke rane prerastu u zadebljale i neosjetljive ožiljke koji samo katkada zasvrbe. Comfortably Numb.
Nekako se bojim da nas sve to svaki put učini malo mudrijim, ali opet malo ružnijim u duši.
Sablast slike Doriana Graya smješka se u svima nama kada se drznemo misliti da ćemo drugi puta voljeti pametnije...
