subota, 10.06.2006.
Čast je nešto što se ne vidi - nju imaju često i oni koji je nemaju (W.Shakespeare)
E sad me potaklo da raspravim nešto glede nekekve tolerancije...Onu glede muškaraca i žena ću opisati nekom drugom prilikom, sad bih rekla nešto o "praiskonskoj" vrednoti tih pojmova kod ČASNIH sestara...
Činilo mi se još kao djetetu, kako je tolerancija, uvriježena privilegija religioznih ljudi. Naročito časnih sestara i svećenika. Oni su eto, (kao) sjedinjeni sa Duhom svetim, imaju mir - kako unutarnji, tako i onaj vanjski (jerbo nemaju muža, djecu, punicu, svekrvu, susjede i ine čimbenike neuroza i nervoza), nemaju financijskih problema jer žive duhovnim životom koji naravno nema materijalnih prohtjeva, hrane se umjereno i skromno itd. itd.
Daklem, smatrah utopijski, kao i svi naivnjaci, kako je tolerancija kod njih nešto što im je maltene urođena kategorija, oni sve primaju sa smješkom i svakom pružaju ruku....i šansu...
E sad, u mojim poznijim godinama skontam - ujebote, kakav zajeb!!!
Shvatih kako je svijet i šaren - osim što je crn i bijel!! Ohhh
Tolerantnost im je zakazala.
Naročito kad su ušli u prosvjetu.
Eto, ne bih imenovala, ali ispričat ću vam s ne previše detalja, slučaj koji me zadivio odsutnošću tolerancije jedne časne sestre koja inače važi za jednu dobroćudnu (općenito ljude sa viškom kilograma smatraju se dobroćudnijima od ovih "prokletih" mršavih) i simpatičnu osobu, odanu Bogu.
Ona vodi crkveni pjevački zbor sitne dječice sa područja triju osnovnih škola. Početkom godine je provela audiciju u školi za navedeni zbor. Iako nije naišla na očekivani odaziv, ipak je okupila 20-tero djece (većinom djevočica) uglavnom iz nižih razreda. Nakon provedene audicije nekolicinu je otpravila doma s rečenicom:
"Zlato, ti ne znaš pjevati, nemaš sluha."
A onda su krenule probe za crkveni zbor...iako se pjesme uče na pamet, na svakoj misi visi pano sa kojeg, ne samo zbor već i ostali vjernici mogu iščitavati tekst i zajedno sa zborom pjevati...
No, kada se ide na izlet sa zborom (ne pitajete me kakav izlet, jer nemam pojma o čijem trošku i zašto - a to je uostalom i nebitno), onda onaj tko je i jednom izostao sa zbora, ne može putovati jer:
"Zlato, ti si izostala/izostao jednom, ti ne možeš ići!"
I nema veze što dijete baš zanima to crkveno pjevanje, što ga oduševljava svečana crkvena atmosfera, što je nevino uvjereno da Bogu čini pjevanjem ugodu... ČASNA sestra je ta koja se brine o glazbenom uspijeću zbora, a to dijete je kako sluhom tako i nepoštivanjem termina probe, nepotrebno u njenim stremljenjima.
Uvijek se zapitam, gdje se tu izgubila tolerantnost? Zašto se Crkva uplela u obrazovanje i zašto je sada dozvoljeno jednoj samozatajnoj opatici glumiti glazbeno obrazovanog virtuoza koji brine vjerojatno o svojoj umjetničkoj karijeri, a ne o tome da ugodi djetetu kao Božjem blagu...
Zar je došlo vrijeme da svećenik izbaci iz crkve vjernika koji ne zna molitvu na pamet ili se moli s greškom? Ili da izbaci i one koji nisu redovni ili kasne na misu???
Tolerantnost i razumijevanje odavno je iščezlo među ljudima.....žalosno je da se izgubilo i u crkvi koja bi ta dva pojma trebala imati u difoltu.
