četvrtak, 12.01.2006.
Kad tad ja ću na svoje doći
...Završilo se jedne večeri kada je pala prva ružna riječ...a ona otišla da provjeriti zašto. Prasnula je kao Nova, stvarajući zaglušnu buku ponora...Umjesto svjetla radosti što se znaju, u njih je ušla prašina srušenih snova, uprljala ideale koji se s drugim nekim zasigurno neće ponoviti...
Među njima se poslije rastegli mjeseci agonije stvarajući nesaglediv prostor šutnje za naseljavanje loših misli, vibracija koje nisu bile njihove.... isumnje.
Ma koliko ga je željela, nema poljupca koji je dovoljan da ih izbriše...a on bez iskrenosti, preslab i nevoljan da joj ih odagna.
Nije otišla, ali se udaljila...Ostavila mu je nemire koje joj je dao, neka njega progone...ostavila mu je uspomene da ih usporedi sa zivotom i drugim ljubavima...ostavila mu je dio dobre duše da mu se nađe u gladnim vremenima i komad srca da ima bar polovicu, jer siromah - svoje imao nije.
Ostavila mu je otkucaj vremena koje se ne vraća i patnju koju joj je usrdno davao...
Sve će mu biti vraćeno...
