petak, 27.01.2006.
Neš ti komplimenta...
Evo jednog komentara na moju kolumnu Sve i svašta na Osijek031.com portalu:
Djevojko draga, još si mlada, i sto ćeš se puta u životu još razočarati.
Tzv. prijatelji koji to nisu, roditelji od kojih očekuješ savršenstvo, susjedi koji zabijaju nož u leđa, prevrtljivi suradnici na poslu - ulizice, lijenčine, i zavidni under-achieveri, a da ne govorim o političarima koji okreću ploču svakih 4 godine...
Od svih njih mi to tražimo ONO ŠTO NI SAMI NE NUDIMO, i tražimo da budu ONO ŠTO NI SAMI NISMO.
Iluzija je da si ti bolja od drugih. Subjektivnost ti ograničava da uvidiš vlastite mane, vlastite pogreške i nesavršenosti.
A izlaz iz svega je upravo ono čega se groziš i po čemu bezrazložno pljuješ - a to je ljubav.
Ne tjelesna, ne fizička ljubav, ne zaljubljenost, nego prava ljubav.
Ljubav je JEDINA vrijednost u životu, i spašava te da ne padaš uvijek iznova u depresiju, mržnju prema drugima i samome sebi.
Jednom kada ti najbliži okrenu leđa najlakše je zamrziti ih i njima okrenuti leđa, no tako rušiš most za mostom i ostaješ SAMA, zatvoren u čahuru "nitko me ne voli, nitko me ne razumije, nitko me ne prihvaća". Puno je teže oprostiti, i ljubiti iznova, ljubiti prvi, ne čekati da onaj drugi napravi prvi korak.
No, vjeruj mom iskustvu, na kraju se ti isti ljudi vraćaju tebi, i gradite novo prijateljstvo. Naravno, ako nisi srušila most.
A sve samo zbog radi prve rečenice što me nasmijala do suza... (shmrtz) ;-)
srijeda, 18.01.2006.
Favourite
Ovo je link da se nađe, da ga tu imam, spremim i ne zaboravim. :)
http://www.intriguing.com/mp/about.asp
nedjelja, 15.01.2006.
Zaista ...ne volim te
Vraća mi se okus
kao poslije bolesti.
Strah me kad se sjetim
kuda me to moglo odvesti...
Osmjeh mi se vraća.
Nećeš me prepoznati.
Kao na slobodi
opet učim jesti, hodati...
Otkako te ne volim
opet noću kiše moje...
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
prazno mi je, ali lakše...
Otkako te ne želim.
Pitao sam ljude:
Kolko će to trajati?
Može li se umrijeti?
Hoću li se poslije kajati?
Gnjavio sam ljude.
Pravio sam paniku.
Prejako je svjetlo...
samo da se oči naviknu...
Otkako te ne volim
opet noću kiše moje
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
Prazno mi je, ali lakše...
Otkako te ne želim.
Otkako te ne volim.
Arsen Dedić
Otkako te ne volim
četvrtak, 12.01.2006.
Kad tad ja ću na svoje doći
...Završilo se jedne večeri kada je pala prva ružna riječ...a ona otišla da provjeriti zašto. Prasnula je kao Nova, stvarajući zaglušnu buku ponora...Umjesto svjetla radosti što se znaju, u njih je ušla prašina srušenih snova, uprljala ideale koji se s drugim nekim zasigurno neće ponoviti...
Među njima se poslije rastegli mjeseci agonije stvarajući nesaglediv prostor šutnje za naseljavanje loših misli, vibracija koje nisu bile njihove.... isumnje.
Ma koliko ga je željela, nema poljupca koji je dovoljan da ih izbriše...a on bez iskrenosti, preslab i nevoljan da joj ih odagna.
Nije otišla, ali se udaljila...Ostavila mu je nemire koje joj je dao, neka njega progone...ostavila mu je uspomene da ih usporedi sa zivotom i drugim ljubavima...ostavila mu je dio dobre duše da mu se nađe u gladnim vremenima i komad srca da ima bar polovicu, jer siromah - svoje imao nije.
Ostavila mu je otkucaj vremena koje se ne vraća i patnju koju joj je usrdno davao...
Sve će mu biti vraćeno...
utorak, 10.01.2006.
Ehej...lepi...sta ima...
Tebi je lako
Jer ti imaš mene
A šta sam zato dobio
Na kraju ćeš me ostaviti
Ej to bi i blesav vidio
Poneka ljubav možda vrijedi bola
Moja i tvoja više ne
Jer ti si samo trag u pijesku
Gorka brazda koja nestane
Danas otvaram oči
Nakon svih ovih godina
Niti ja voljeh tebe
Nit si ti mene voljela
Samo stara navika je ostala
