ponedjeljak, 01.11.2004.
SVI SU... SVECI
Kada katolici u Hrvatskoj kažu Svi Sveti onda ukupno misle na 335 svetaca kojima je posvećeno gotovo sedam tisuća svetih mjesta u zemlji i još gotovo 600 izvan nje i da vjerojatno zbog toga treba potrošiti jednako toliko krznavaca (Kuna) da bi se dodvorilo svecima da nam pomognu u našem grešnom životu.
Neki govore da prije ovog hrvatsko-srpskog rata ljudi nisu išli u crkve, nisu se tamo krstili, pričešćivali, krizmali, vjenčavali, pa ni molili...
Ne vjerujem u to, ali činjenica je da su crkveni običaji danas sve više pomodarstvo, a sve manje nastojanje da se bude karakteran kršćanin.
Dan mrtvih, 1.Studenoga, Hrvati obilježavaju više i transparentnije nego drugi kršćanski narodi, ukrašavaju grobove svojih mrtvih cvijećem i paljenjem sve sile svijeća… Dok u nekim drugim prilikama naša groblja iščekuju temeljita (pre)uređenja...
Dan Svih svetih je, kažu, naša prilika za isticanje vjerske razlike i povod za okupljanje naroda koji je inače naučio živjeti sam.
Činjenica je da mi nismo složni kao ljudi drugih vjeroispovjesti, ali ta se činjenica pomalo i zaboravlja kad se nađemo na okupljanjima tipa, karmine, svatovi, krstitke, svi sveti…
Svi su razdragani i svi se vole kad se sretnu (i u prolazu).
A zapravo, međusobno se ogovaramo, ne vjerujemo ni susjedima, ni rodbini, pa čak ni prijateljima.
Ključeve rijetko ostavljamo kome, nismo jamci, rijetko pružamo ruku ako nemamo određenu korist, škrti smo i zavidni, pljujemo po svemu a sebe ne vidimo, ne volimo naše povijesne okupatore (koji su ponekad bili kulturniji od nas), a pogotovo i posebno ne podnosimo svoje istojezične susjede, s kojima smo još jučer dijelili zajedničku državu, sklapali brakove i rađali djecu.
Ponosni smo na svoje zablude, jer ih valjda nismo ni svjesni.
Ali, stalno ističemo da volimo nase mrtve. Valjda da to ne bismo zaboravili.
Mrtvima dajemo “jer oni su to zaslužili”...
A pitanje je: Kakvi smo bili prema njima za života??
Čitala sam negdje da smo naše - Kršćanstvo sveli na totemsku razinu - kroz njega mi jedemo tijelo i pijemo krv svoju i svoje braće, kao što su apostoli jeli tijelo i ispijali krv Spasitelja.
U Hercegovini se naime za Dan mrtvih kuša mlado vino - piju ga svi, muškarci i žene, odrasli i djeca. Pri tome se vjeruje da se najveći gutljaj pretvara u krv i vraća nam snagu.
Zaboravili smo ugušiti egoizam, žrtvovati nešto za nekog ili se bezuvjetno darovati drugome, ne živjeti za sebe, nego za Istinu, Pravdu, Ljubav...
Vjerujem da težnja za besmrtnošću postoji kod svih nas, ali ostvariti se može samo iz zajedništva, iz međusobnih susreta, iz davanja ljudima za njihova života, da vas se pamti po dobrome i onda kada vas ne bude bilo…
Naravno da treba cijeniti i ne zaboravljati naše mrtve, potrebno i lijepo je otići na groblje, pomoliti se, odnijeti skroman aranžman cvijeća ili bar jedan cvijetak, zapaliti svijeću… naročito u ovoj oskudici s novcem, koju svi spominju…
Međutim, usprkos što svi znamo ovo što sam gore navela, ljudske dobrote je sve manje, a megalomansko natjecanje u što skupljem, u što većem i što “nađiđanijem” grobu, kao i premjeravanje što je tko donio i kakav je čiji grob - i ove godine samo će biti dokaz ljudske gluposti.
